Ljuskavac: Igrač koji je uspio zaustaviti Lionela Messija...

Borgesova priča "Babilonska lutrija" - napisana u formi filozofskog kvazieseja - pokušava na jedan ironičan način "opisati" svijet kakav danas poznajemo, model svijeta u kojemu se sve zasniva na slučajnostima. Život je zapravo jedna velika lutrija, sve se odvija po misterioznom i nevjerojatno složenom matematičko-filozofskom algoritmu. Radi se o lutriji u kojoj ne postoje samo dobitci, već i gubitci. Netko na toj lutriji može "izvući" kraljevsku titulu, ali i smrtnu presudu.

Pokretanje videa...

01:14

specijal federer izazvao javnost da vježbaju tenis | Video: Reuters/Telegram

U Borgesovu svijetu cijela ljudska povijest rezultat je interakcija između događaja koji naizgled nemaju ništa zajedničko, a iza kojih ipak stoji uzročno-posljedična veza, tako da bi se današnja situacija s koronavirusom savršeno uklopila u čudesnu Borgesovu maštariju. Zamislimo sljedeći scenarij: Kineski seljak razočaran se vraća iz lova, umoran je, jer cijeli dan nije ništa ulovio, pa zastane u jednom trenutku odmoriti se. Upravo u tom trenutku ugleda skupocjenog ljuskavca kojega ipak, usprkos umoru, uspijeva nekako uloviti. Seljak sljedeći dan odnese ljuskavca na tržnicu divljim životinjama u Wuhanu.

Trenutak kada je seljak zastao odmoriti se upravo u tom jedinstvenom trenutku, jer da je produžio ne bi ništa ulovio, kroz nekoliko mjeseci je gotovo uništio jednu od najunosnijih svjetskih franšiza - nogometnu Ligu prvaka. Seljakov dobitak na "babilonskoj lutriji", novčana protuvrijednost jednog ljuskavca, imao je kao posljedicu gubitak vrtoglavih iznosa novca koji se vrti u Ligi prvaka.

Dakle, "dobitak" kineskog seljaka izravna je posljedica "gubitka" argentinskog građanina Lionela Mesija. "Babilonska lutrija" je neka vrsta pokera u kojoj niste sigurni pobjeđujete li i s pokerom asova u rukama. Tu je riječ o životu: zaštićenom svijetu vrhunskog nogometa dogodio se zapravo život.

Nogometna Liga prvaka, podijelila je Europu po jasnim i nepromjenjivim granicama, na centar i marginaliziranu periferiju. Po ovome Liga prvaka neodoljivo podsjeća na Europsku uniju. Centar se svodi na ono što nazivamo Ligama petice uz još neke bogate klubove iz drugih zemalja, poput Ajaxa ili Red Bull Salzburga.

Plasman pojedinih klubova iz europskih "trećih zemalja" u Ligu prvaka, poput Dinama ili Bate Borisova, svojevrsni je incident. Sve se na kraju pretvori u trgovački izlog iz kojeg "centar" pokupi sve ono što vrijedi. Ambicije klubova s "periferije" ne idu dalje od toga. Dakle, Liga prvaka je neka vrsta Europske unije koja licemjerno insistira na zajedništvu, i to na "zajedništvu" u kojemu se podrazumijevaju orvelovski "jednakiji".

Vodstvo Lige prvaka, baš poput Europske unije, pogubilo se već u prvim danima pandemije. Što nam u ovom trenutku znači nogomet kao nekadašnja "najvažnija sporedna stvar na svijetu"? Nogomet je preko noći postao manje važna stvar u našim životima, neusporedivo nevažnija od zdravstva, pa i od pakiranja toaletnog papira ili sredstava za dezinfekciju ruku. Pretvorio se u ono što je o nogometu u jednom intervjuu izrekao Igor Mandić, kako se ne može načuditi ljudskoj fascinaciji jednom igrom koja se sastoji u tome da dvadeset i dvojica odraslih i oznojenih muškaraca guraju nogama napuhani svinjski mjehur. Stare zasluge više ne postoje. Pandemija je preko noći prebrisala sve te silne "tradicije", na što se nogometni svijet često voli pozivati.

To je na svojoj koži najbolje osjetio Nenad Bjelica, bivši trener zagrebačkog Dinama, koji nije pristao u novonastalim okolnostima na smanjenje plaće. Ono što je bez pogovora shvatila većina najbolje plaćenih nogometaša poput Messija ili Ronalda, Bjelica, izgleda, nije. Time se doveo u situaciju da mu čak i jedan Zdravko Mamić dijeli moralne lekcije i insistira na poštenju i solidarnosti. Nije koronavirus učinio Mamića poštenjačinom, ljudi se ne mijenjaju, ali ovaj slučaj na zgodan način pokazuje koliko je Mamić u svakom pogledu superioran svojim oponentima.

Postoji li neki događaj koji bi u tom smislu, skidanja pozlate s jedne kanonizirane institucije, mogao biti prijeloman, koji je možda najviše utjecao na "pad rejtinga" Lige prvaka, nešto što bismo mogli označiti kao istočni grijeh ove franšize? Moglo bi se reći da je to bila utakmica između Atalante iz Bergama i Valencije koja je odigrana u Milanu 19. veljače, i koja je po mnogim talijanskim epidemiolozima fatalno utjecala na širenje zaraze u Italiji. Na tribinama milanskog San Sira bilo je 40.000 ljudi ili gotovo svaki treći stanovnik Bergama. Vjerojatno nije slučajno što je, uz Bresciu, Bergamo pogođen krizom više od bilo kojeg drugog grada u Italiji, odakle su danima dolazile apokaliptične slike konvoja vojnih kamiona koji prevoze lijesove u druge regije, jer su tamošnji krematoriji bili preopterećeni.

Ovaj susret bio je prijelomnica, iza koje nogomet nije više bio najvažnija stvar na svijetu. Vlasnik talijanskog nogometnog prvoligaša Brescie, Massimo Cellino, pozivajući na solidarnost, oštro se suprotstavio namjeri vodstva talijanske Serie A da se prvenstvo nastavi u svibnju. Zaprijetio je kako će njegov klub pustiti svaku utakmicu ukoliko se prvenstvo nastavi. "Nek se prošetaju Bresciom i pogledaju što se ovdje događa", poručio je Cellino vodstvu talijanske Serie A.

Također, nogometne fanove je zaprepastilo odsustvo bilo kakve solidarnosti kod vlasnika mnogih bogatih klubova u početku pandemije. Tako je uprava FC Liverpoola poslala potplaćeno pomoćno osoblje na odmor, plaćajući im samo 20% posto naknada, dok je ostatak prepustila državi, iako je Liverpool u protekloj godini ostvario enorman profit. To je izazvalo bijesnu reakciju brojnih Liverpoolovih navijača. Slično se događalo i u NBA ligi, gdje su košarkaši Bostona, na primjer, davali dobrovoljne priloge da se isplate plaće radnicima koji su održavali dvoranu. Koliko će to, i hoće li uopće, utjecati na rejting navedenih klubova u vremenu nakon korone?

Što će se dogoditi s nogometom kada se situacija normalizira? Ova dilema pomalo podsjeća na jedan čest motiv iz znanstvenofantastičnih filmova, hibernaciju koja se u određenom trenutku prekine. U tim filmovima najzanimljivije je gledati "odleđene" junake u svijetu kojeg više ne prepoznaju. Čini se da će se sličan efekt dogoditi i u nogometu. To hoće li nogomet zadržati primat "najvažnije sporedne stvari na svijetu" i nakon pandemije, ne bi se baš moglo sa sigurnošću reći.

Ulazimo u jednu potpuno nepoznatu zonu, u kojoj su sva predviđanja nezahvalna. Ovo se prije svega odnosi na status Lige prvaka dosegnut uoči pandemije, te na bolesni ples milijuna koji je u velikoj mjeri određuje.

Dakle, manje-više sigurno je jedno: trebat će proći godine i godine da nogomet dođe do onog stadija koji je imao prije pandemije. Onoliko vremena koliko je trebalo Hrvatskoj, na primjer, da dostigne turističke brojke od prije rata? Nogomet možemo promatrati kao neki čudovišni bastard biznisa i religije. Ovo također predstavlja problem. Crkva nikada nije imala problema s prilozima vjernika. Može li se nešto slično dogoditi i u nogometu, da navijači spašavaju klub? U uvjetima prije pandemije to nije bilo moguće zbog velikog novca koji je bio u igri, tako da je svaka donacija bila kap vode u moru.

Najbolji primjer je splitski Hajduk koji je postao vlasništvo svojih navijača. A bez milijuna događa se proces atrofije, koji je najvidljiviji možda na primjeru Milana, jednog od najuspješnijih klubova u povijesti nogometa, a koji danas tavori negdje oko sredine ljestvice Serie A. A da ne spominjemo nekada velike klubove poput Nottingham Foresta koji danas tavore u nižerazrednim ligama. Čeka li slična sudbina FC Barcelonu ili Real?

Što je rješenje? Postoji li način da nogomet barem donekle dosegne status koji je imao uoči pandemije? Da kod europskih nogometnih faraona postoji više pameti, a manje bahatosti i korupcije, možda bi razmislili o takozvanom Salary capu, kakav je na snazi u američkim profesionalnim sportskim ligama.

Salary cap predstavlja iznos koji svaka momčad smije potrošiti na dovođenje igrača. Iznos za trenere, pomoćne trenere, skaute i ostatak stručnog osoblja je izuzet iz ovog pravila. Ova odluka je donesena da bi se omogućila veća konkurentnost unutar natjecanja, odnosno davanja svima barem približno jednakih šansi. Ova ideja se često u vezi Lige prvaka mogla čuti i ranije, pogotovo od vremena kada je u nogometu krenuo suludi ples milijuna.

Salary cap bi barem donekle demokratizirao Ligu prvaka, te promijenilo odnose unutar nje. Dosada je bio moguć samo jedan princip: da neki suludi bogataš kupi neki klub manje ili više slavne prošlosti, "brend", kako bi se to reklo, pa da u njega nagura silne milijune. To se dogodilo s Chelseajem, Manchester Cityjem, PSG-om, i s cijelim nizom drugih klubova.

Dakle, ulaganje u "brendove", umjesto da ih se stvara. Tek u tako definiranom odnosu snaga moguća su nogometna čuda, kakva su se nekada događala, kada su klubovi poput rumunjske Steaue ili beogradske Crvene zvezde postali prvaci Europe. Da se drugim riječima "nogomet vrati kući", onima kojima najviše pripada - navijačima.