Lijepe žene vrtile su se oko nas, a brk sam obrijao samo jednom

Brk koji je nekad bio prepoznatljiviji i od Rudićevog vječno je tu. Kavica, cigareta, ispijeno lice, ali stav i linija koji odlično skrivaju da je čovjek zagazio u osmo desetljeće života. Osmijeh izmame sjećanja na igračke dane, na mladost, ali sve nakon toga zapravo je - ogorčenje.

Nikola Plećaš (73) bio je Dražen svoga doba, košarkaš visok 188 cm koji je nosio Cibonu do prvog međunarodnog trofeja, a s reprezentacijom bivše države osvojio je tri zlata i četiri srebra na najvećim natjecanjima krajem 60-ih i u prvoj polovici 70-ih. Nije bio najbolji košarkaš svoje generacije jer svlačionicu je dijelio s ponajboljim europskim igračem svih vremena Krešom Ćosićem. Ali bio je majstor s loptom, genij.

Da, voli se pohvaliti kako je u vrijeme kad nije postojala trica zabijao po 40 koševa kao od šale, što bi u današnjoj košarci bilo i više od 50. Jednu je ligašku sezonu završio s prosjekom od 36 koševa po susretu! Legende o njemu govore kako je nezaustavljivo ulazio u reket s lijeve strane pa pogađao od table. I tako desetke puta po utakmici.

- Ma, ne žalim ja toliko što u moje vrijeme nije postojala trica, koliko što nije bilo bonusa nakon određenog broja prekršaja. S mentalitetom igrača koji nije podnosio poraze i s preciznošću od 90 posto s crte slobodnih bacanja, gdje bi mi bio kraj? - znao je reći.

- Bio je sjajan bek, odlična i šuta i prodora. On i Kavedžija bili su bekovski par kad smo s Lokomotivom osvojili prvi trofej, Kup Jugoslavije 1969. Obrana? Ha, više se gledalo koliko zabija, ali i u obrani je bio korektan. Uostalom, bio je važan igrač vrlo jake reprezentacije, u početnoj petorci, što znači da je morao biti kompletan igrač - govori nam Mirko Novosel, koji ga je trenirao i u klubu i u reprezentaciji.

- Ne bih ga uspoređivao s nekim kasnijim igračkim asovima, nezahvalno je uspoređivati različite generacije - dodao je.

Nikola Plećaš rođen je u Lici, zvali su ga Sveti Nikola, iz Oriolika je došao u Lokomotivu, a Cibona tad još nije ni postojala nego je Plećaš klupske uspjehe postizao u klubu koji je bio preteča Ciboni. I tu leži dio njegovih kasnijih frustracija.

- Sve što je vezano uz Lokomotivu i Nikolu Plećaša pokušava se prešutjeti. Osvajanje Kupa kupova 1982. slavili su kao prvi trofej, a prešutjeli su da je Lokomotiva 1972. osvojila prvi međunarodni trofej: Kup Radivoja Koraća. Čak je i knjiga “Vukovi s Tuškanca” dosta falsificirana da bi se umanjila vrijednost Nikole Plećaša - govorio je u intervjuu za Večernji list.

No, najveća je afera vezana uz njega zapravo i nevjerojatna kroz prizmu današnjeg vremena. Naime, nakon što je iza sebe imao olimpijsko srebro iz Meksika 1968., svjetsko zlato iz Ljubljane 1970. i srebro iz Portorika 1974., te europska srebra iz Italije 1969., SR Njemačke 1971. i zlata iz Španjolske 1973. i Jugoslavije 1975., Plećaš u naponu snage, s 28 godina, nije išao na OI u Montreal 1976. Razlog je bila - reklama.

Snimio je reklamu za Franck čajeve, što se protumačio kao kršenje olimpijske povelje i načela amaterskog sporta. Tu je Plećaševa reprezentativna karijera bila završena.

- Uoči odlaska u Montreal, Lokomotiva je napravila reklamu u kojoj smo Knego i ja za istim stolom pili čaj. Zbog toga ja nisam otišao na Olimpijske igre jer sam navodno kršio pravila amaterizma, a Knego je otišao. Režiser spota bio je Anton Vrdoljak, a scenarij su napisali Vrdoljak i Mirko Novosel. Poslije Vrdoljak postaje predsjednik Olimpijskog odbora i ne mari za to što ja ne radim. Tadašnji predsjednik KSJ-a spriječio me da odem na pripreme i isključio me iz reprezentacije, a Novosel se s time složio. I, da, za tu reklamu nisam dobio ni dinara... - objašnjava Plećaš.

Jugoslavija je bez njega osvojila srebrnu medalju, a Novosel više od četiri desetljeća kasnije ponavlja kako nije nimalo kriv:

- Tri prethodne godine s njim u momčadi osvajali smo medalje na velikim natjecanjima. I onda je u zimi uoči Igara 1976. snimio reklamu za čaj. Kad sam to vidio, moram priznati da sam se 'smrznuo'. Jer znao sam koliko su propisi bili strogi. Pokušao sam neutralizirati priču, išao do Dolanca, koji je bio drugi čovjek države, pitao ga što se može napraviti, ali on mi je odgovorio: "Ne možete ga imati, Rusi će doznati za to i ako ga prijave, diskvalificirat će nas sa Igara." Bio mi je to velik hendikep, ostati bez takvog igrača.

A kako je Knego onda išao na Igre?

- Ne sjećam se za Knegu... Ma bila je to pogreška jer sportašima je bilo strogo zabranjeno reklamiranje, što su kasnije mogli bez problema. Ali ja tada nisam imao izbora... - odgovorio je Novosel, pa zaključio:

- Od svih igrača koje sam vodio u karijeri, Plećaš je sigurno bio među top 10.

S Cibonom se Plećaš zapravo nikad nije pomirio, a dodatno ga je povrijedilo kad mu u jednom trenutku klub više nije htio davati besplatnu godišnju ulaznicu (kao ni ostalim bivšim igračima). Pa je za 70. rođendan dobio dar od - Cedevite!

- Žena i ja odemo pogledati Cedevitu. Oni se izuzetno korektni, Cedevita me više cijeni nego klub iz kojeg sam ponikao.

Nakon sjajne igračke karijere, Plećaš je pokušavao svašta. Neko je vrijeme bio trener, dugo bez posla, dok se nije zaposlio u Gradskom uredu za kulturu i sport.

- Jedno vrijeme bilo mi je teško jer je samo žena radila. Iz košarke nisam izišao materijalno osiguran, da mogu lagodno živjeti bez posla. Inozemstvo? Kad me Aco Nikolić 1971. zvao u Varese, imao sam 23 godine i bilo je nemoguće otići jer je tada na snazi bio zakon po kojem se prije 28. godine ne može u inozemstvo. Kasnije nisam jurio za novcem pa nisam išao van jer bio sam skroman, samo sam htio imati dovoljno za normalan život, kavu u kafiću... Bila je to pogreška jer sam kasnije jako teško dolazio do posla - govorio je Plećaš, pa nastavio:

- Bio sam trener u Mladosti, klubu u kojemu sam počeo igrati. Poslije sam radio kao trener u Sloveniji, bio sam dvije i pol godine trener u Luksemburgu, a nakon povratka uveo sam Kvarner u prvu ligu. Pozvan sam 1990. da budem na čelu struke Borca iz Banja Luke, no došao je rat i odlučio sam ne ići u Banju Luku. Društvo u našemu savezu to je protumačilo kako je njima odgovaralo i za mene posla u hrvatskoj košarci više nije bilo.

- Kada sam, zbog atmosfere koja se stvarala, 1988. prestao raditi za valjevski "Krušik", mislio sam da će mi biti lakše ako se zaposlim u nekoj firmi u Hrvatskoj. No, to je išlo dosta teško. Svašta sam pokušavao raditi, čak sam bio otvorio i privatnu firmu, ali sam uvidio da to nije posao za mene kada su me počeli tražiti novac da bi mi isplatili ono što su mi dužni!? Pokušavao sam i u državnim firmama i u sportu, jedno sam vrijeme bio profesionalni trener reprezentacije Luksemburga, dok na kraju nisam dobio posao u Uredu - objašnjavao je.

Odrastao je u Zagrebu.

- U vrijeme mog zagrebačkog djetinjstva, zabava se odvijala na ulicama i na livadama. Kada danas pričam da smo igrali nogomet u Šubićevoj ulici, u centru grada, ne vjeruju mi. A mi smo kao djeca zaista igrali nogomet u toj ulici, nakon što bi nas sa nedaleke livade potjerali stariji dečki da bi oni na njoj mogli igrati. Kada bi Šubićevom naišao neki automobil, mi bismo se sklonili dok on prođe i opet nastavili igrati. Nogomet je bio osnovna dječja zabava u to vrijeme.

A Nikola se okušao u drugim sportovima prije košarke.

- Pošto je moja sestra bila gimnastičarka, i ja sam počeo s gimnastikom. Išlo mi je dobro. Jako sam dobro igrao i rukomet, a u košarku sam otišao jer je moje društvo iz škole otišlo u Mladost igrati košarku. Tada još nije bilo televizijskih prijenosa da bih mogao imati neke uzore. Tek kada sam počeo igrati i upoznavati igrače poput Ive Daneua, Miodraga Nikolića, Pina Giergije i drugih, dobio sam uzore i želju da dostignem njihove kvalitete.

Majka mu je umrla 1992. godine, a otac deset godina kasnije. Ima dva sina, a od grada Zagreba još je 1972. godine dobio stan kao zaslužni sportaš.

- Lijepe žene uvijek su se vrtjele oko popularnih sportaša i glumaca, pa ni moje vrijeme nije bilo iznimka. Ja ipak ne mogu reći da sam se nauživao svega što donosi slava. Mi košarkaši smo imali večernje treninge, utakmice i putovanja vikendima, pa nakon klupske sezone - maratonske pripreme reprezentacije, veliko natjecanje, više mjeseci izbivanja iz kuće, onda opet pripreme kluba i tako u krug. Zarađivao sam pristojnu hranarinu u klubu, ali daleko od toga da bih tim novcem mogao kupiti automobil ili stan. Za zlato 1970. godine smo nagrađeni novčano i od tog sam novca kupio teren u Istri, ali tada su se cijene takvih zemljišta kretale ‘marku po kvadratu’… - ispričao je za Jutarnji list.

Brk nije obrijao valjda od puberteta. Odnosno, jest jednom.

- Na pripremama za SP u Ljubljani 1970. smo rekli da ćemo pustiti brkove, a ja sam se zarekao da ću ih obrijati ako osvojimo zlato. To se i dogodilo. Nekoliko dana nakon osvajanja pozvani smo kod predsjednika Tita, a za vrijeme druženja on je upitao: “A gdje vam je brko?”

Danas je brko u mirovini i s nostalgijom promatra kako nam košarka tone. Dok generacije koje dolaze teško mogu poimati košarku bez trice. I igrača koji je i tako zabijao više od 40...