'Najdraži koš? Možda onaj protiv Millera i Indiane, zbog netrpeljivosti. Reggie se naklonio cijeloj dvorani jer je mislio da je zabio za pobjedu, mi bez Michaela, a onda moj koš', prisjeća se novi član 'Kuće slavnih'
NA SVOJIM GRIPAMA
Toni Kukoč o ulasku u 'Kuću slavnih': Naši su mi rekli 'fala ku*cu', Amerikanci 'zasluženo'
Bilo bi bolje da je iz prvog pokušaja, ali barem mi je drago da me ta vijest zatekla u mom Splitu, u ovoj dvorani. Ovdje kad uđem vrate se sve uspomene, kad uđem u dvoranu sjetim se treninga, koliko sam vremena proveo ovdje, svih ljudi koji su nam pomogli doći do velikih uspjeha, trenera. Ništa u sportu ne možeš sam, započeo je Toni Kukoč na splitskim Gripama nakon što je objavljeno kako ulazi u NBA-ovu 'Kuću slavnih'.
VIDEO: Kukoč o ulasku u 'Kuću slavnih'
Koji su vam najdraži trofeji?
Pokretanje videa...
00:41
- Svaki trofej ima svoju draž, normalno jedan od dražih mi je Kup prvaka u Münchenu. Totalno neočekivano, bili smo mladi, nitko u Europi nije nas respektirao. Dali su nam zadnji termin za trening, mali hotel, mislili su da ćemo odmah kući. Također, prva titula s Bullsima, to je već veća razina. Ali svi su mi dragi.
Tko je čestitao od bivših suigrača?
- Manje-više svi, porukama, pozivima, čestitaju svi, kažu da su znali, da je bilo i vrijeme, i hvala svima jer je velik njihov udio u mom ulasku u Hall od Fame.
Imate li ideju tko će vas predstaviti?
- Da budem iskren, nisam imao dosta vremena, poslije ovih 7-8 godina... Mislio sam da ima pet mjeseci za promisliti, a kad bih vidio da nisam uvršten, ne bih razmišljao. Imam ideju, normalno da ima puno kandidata, ali neću ih spominjati. Moram ih pitati...
Ima li Michael Jordan prste u ovome?
- Ne znam. Vidio sam ga na golfu, valjda bi mi rekao...
Koliko ste dugo morali čuvati tajnu?
- Zvao me Jerry Reinsdorf, gazda Bullsa, kazao mi je da su ga zvali i da ulazim u class 20/21 i da će me zvati ljudi da mi to službeno objave i to se i dogodilo. Vijest sam saznao na Gripama, gledao sam utakmicu protiv Sparsa, kad sam došao kući Ivica Dukan me zvao i kazao da me trebaju iz kluba i zašto im se ne javljam. Javio sam se i to je to.
Što su kazali suigrači?
- Naši su kazali redom 'fala ku*cu', a Amerikanci "Well deserved...". Bili smo na večeri Dino (Rađa), Peras i Goran (Sobin), rekao sam im i normalno da su bili super zadovoljni i sretni, čestitali, rekao sam im da su i oni zaslužni za ovo, jer ima veliki dio njihovog doprinosa.
Pippenova čestitka je odjeknula...
- Uvijek je bila fama da smo mi u lošim odnosima, no on je meni jako pomogao. Možda i on bude jedan od onih koji će me ispratiti, ali moram provjeriti i pitati može li više od jednoga čovjeka. Kandidata ima koliko hoće, ja bih doveo sve...
Je li ovo najveće priznanje za sve?
- Ja mislim da većega nema. Uski krug ljudi u košarci uđu u HOF. Nakon ulaska u europski prije par godina, sad sam ušao i u svjetski. Zatvorio se krug moje karijere, meni je bila prekrasna, da mogu sve ponoviti, ne znam bih li nešto mijenjao. Naravno da bih mijenjao poraze, ali to bi bila igrica, a ne stvarni život. Lijepa životna avantura duga 20 godina, koja se završava na ovaj način.
Po broju ljudi u 'Kući slavnih' Hrvatska je vodeća košarkaška zemlja izvan SAD-a!
- Mi smo i dalje tako prepoznati, uz Amerikance i Ruse, tako da to ne iznenađuje. Ja se nadam da će biti i više naših igrača.
Koliko ste ponosni da KK Split ima dva igrača u 'Kući slavnih'?
- Ne znam ima li grad manji na kugli s toliko HOF igrača. Split je jedan veliki kvart, prije 35 godina je bio i manji i nestvarno je da smo to uspjeli. Nitko ne počinje karijeru zato da kaže da će na kraju završiti u HOF. Ali kad ti se to dogodi, znaš da si napravio neke velike rezultate. Uz pomoć ljudi iz ovoga kluba. Iz ovoga kluba je sedam igrača koji su igrali u NBA ligi.
Jesu li Michael Jordan i Phil Jackson čestitali?
- Michael mi je kazao da će doći na moju promociju kad god se to dogodi. Phil nikad igrače nije uzimao kao košarkaše u ta dva sata dnevno, nego je pokušao prodrijeti u njih kao u individue. Gledao ih je kao osobe, njihove probleme, kvalitete, kako ih motivirati da daju najveći doprinos. To je bilo posve različito od svih ostalih. Ne kažem da je najveći trener u povijesti košarke, ali jedan od najvećih je, jer je imao sjajan pristup. Nisi osjećao da je on trener, a ti igrač, i da sve što pokušaš reći nisi u pravu. Dao ti je priliku da mu kažeš i da dokažeš da si u pravu. I na kraju bi ti priznao ako je to bilo istina i rekao bi da je nešto i naučio.
Najdraži naslov?
- Svaki ima težinu, prvi zato što je prvi, zadnji zato što smo ga osvojili bez Bože (Maljkovića), Dina i Duška (Ivanovića), a mi koji smo ostali znali smo kako se to radi i svaki novi igrač koji je ulazio samo bi se uklopio u tu cjelinu. Pa i trener Pavličević, koji nam je dozvolio da igramo to što smo igrali do tada.
Doček nakon prvog europskog naslova bio je spektakularan.
- U Americi se to ne može, u Splitu je pola grada izašlo, a za to bi u Chicagu trebalo izaći četiri milijuna ljudi. Ali ima tamo zaljubljenika u košarku, pola milijuna ljudi dođe na doček u park, i danas se javljaju ljudi koji su bili na tribinama, pitaju sjećam li ih se... To su dijelovi njihovih života, oni su cijeli život planirali po utakmicama Bullsa. Nadam se, a i vidim iz komentara, da se to događalo i u Splitu tih godina. Znam da je i Split živio u to vrijeme za Jugoplastiku, za naše pobjede. I ne samo Split, nego i puno više i šire.
Što dalje?
- Ne znam, ima stvari koje iskaču, otvaranje kampova po svijetu, radim kao savjetnik vlasnika Bullsa, imam kontakt s NBA-om, oni isto otvaraju mogućnosti. Ovdje me zovu Stojko i Dino ako je potrebno nešto oko reprezentacije. Volio bih da sam više ovdje i zbog toga ne ulazim previše u detalje, ali mogu pomoći savjetom. Djeca su velika, imaju svoje živote, treba misliti na oca i mater...
Razmišljate li o povratku u Split i otvaranju svoju akademiju?
- Split je moj grad, ovdje su svi moji, ne isključujem i te mogućnosti kad odem u mirovinu. Više mi odgovara ova lijepa splitska klima nego -30 u Chicagu, da je nekako moguće biti šest mjeseci tu, šest tamo...
Kaže Perasović da je 1990/91. sezona najdominantnija jednog košarkaša u povijesti.
- Dao sam mu 500 eura da to kaže, ha, ha, ha... Što reći, Peras je bio super igrač i trener, i ako on ima tako veliko mišljenje... To su bila vremena kad smo se svi slagali i igrali, a to je odlika svih momčadi, da nađu razloga ne biti sebični i da čak i na svoju štetu naprave stvari koje su bolje za momčad, suigrače, čak i za trenere. I normalno je kad tako razmišljaš i gledaš i kad osvojiš trofej dolaze individualni trofeji, MVP, najbolji ovo ili ono, HOF... To nije samo moja zasluga, da nije bilo trenera koji su me gurali da istrčim Marjan i da sa 16-17 ne znam sve o sportu... I kad sam otišao u Ameriku nakon svega što sam ovdje osvojio, tek onda sam počeo učiti kako se igra košarka na najvišem nivou. I zato mi je drago da se desila ona utakmica u Barceloni s Amerikancima. Znao sam da se njima dvojici moram dokazati, čak i to što sam finale odigrao bolje nije mi olakšalo, znao sam da moram otići i da mogu s njima igrati, pa neka su tri puta prvaci svijeta, da im ja mogu pomoći da budemo bolji. Da kucnem u drvo, to se i pokazalo.
"Između koša i dobre asistencije..."
- Ma što zna dijete od 15-16 godina kad je to izjavilo! Ali ispada da je tako, eto i Michael je naučio kad su ga namlatili kao psa protiv Detroita, New Yorka..., kad je morao sam. U mojim momčadima i reprezentaciji je bilo puno dobrih suigrača, ja bih zabijao iz polukontri i šuteva, ali nisu se baš zvale akcije za mene. Mater bi me pitala jesam li igrao jer nisam dao koš. Rekao bih joj ako sam dao dva "živ sam", ako sam zabio deset da sam igrao, a ako sam zabio 25 da sam bio dobar. Eto, to je moje razmišljanje o košarci... Aramis mi je rekao da ne bih došao ni do pola puta od HOF da mi on nije bio otvoren i zabijao šuteve... Ja sam ponosan što nisam bio sebičan, što je mojim suigračima bilo drago i da su voljeli igrati sa mnom zbog nesebičnosti.
Cijela generacija ostala je u košarci osim Sobina.
- Normalno je da kad si na tom nivou znaš najbolje košarku i da ostaješ u tom svijetu i da to pokušavaš iskoristiti. I to je puno nas i pokušalo napraviti, a mnogi su i uspjeli. Mi smo to iskusili na terenu, iz prve ruke, nismo to gledali na televiziji.
Kaže Božo da i onako imate ugovor s Bogom.
- Nije moj život bio baš pjesma. Drago mi je što tako misli o meni. Ali opet ću se vratiti, da nije bilo Karkovića, Bezelja, Graše, Slavka i Pina... Da nije bilo Slavka i Pina, dosta nas ne bismo bili ovo što jesmo, oni su nam dali fundamente i to na svim pozicijama. Napravili su od nas košarkaše i pomogli trenerima koji su dolazili. Mi smo mogli svi igrati sve... Kasnije i Krešo i Moka..., toliko ih je da ću nekoga zaboraviti... Svi su oni u nama prepoznali talent i morali su prijeći preko toga da i mi imamo "dogovor s Bogom" i da će to jednoga dana ispasti na dobro. Vjerovali su u nas, ali da su baš vjerovali da će dvojica u HOF, to baš i nisam siguran.
Krešo biranim riječima govori, kazao je na odlasku da u mladim kategorijama ima klub novog Dražena Petrovića.
- Dina, ha, ha, ha... Stvarno, ne šalim se. Dino je bio u to vrijeme dominantan. Krešo je bio čudo, kad nisam znao hoću li u kadetsku reprezentaciju, on me dva tjedna zvao na pripreme seniorske reprezentacije, gdje su me izlupali, izmaltretirali... Svaki dan bi me stavljao sa strane, učio me... To su stvari koje takvi vizionari vide, koje ja nisam vidio...
Najdraži koš u karijeri?
- Ima ih puno, od Jugoplastike u Kupu prvaka na dalje. Sve su to super utakmice, koje pogledaš tri sekunde i vraćaju ti se sjećanja. Znaš sve, a opet ti je drago gledati. Možda onaj protiv Millera i Indiane, zbog netrpeljivosti, Reggie se naklonio cijeloj dvorani jer je mislio da je zabio za pobjedu, mi bez Michaela... I onda moj koš, kojeg se svi sjećaju i pitaju me zašto se nisi poklonio na centru da mu uzvratiš... To svi ponavljaju...
Najdraža petorka?
- U Europi s kojima sam igrao, Zdovc, Dražen, Dino i Divac, možda Paspalj, Arian Komazec, Peras.... U NBA Iverson, Jordan, Pippen, Rodman i Olajuwon.
Sjećate li se prve seniorske utakmice i koša?
- Nisam sto posto siguran, ne sjećam se, znam jedan detalj koji mi je u sjećanju. Kadetsko prvenstvo, izgubili smo finale od Cibone, nisam igrao ni minute i bio sam u momčadi. Odigrao sam pet minuta na cijelom turniru. Ali ta tuga i plač u svlačionici nakon izgubljenog finala... Rekao sam ako ikad budem igrao finale, neću sebi dozvoliti tako nešto. Dino, Marinković, Bezić, Lerotić... svi plaču... A tek smo počinjali. Kad vidiš koliko im je stalo da je sutrašnji trening bio najbolji. Najbolji primjer je dugo poslije toga, kad sam bio u Bullsima, kad se Michael vratio i kad smo izgubili od Orlanda. Phill nije bio zadovoljan i nakon toga je Michael kazao: "Ne znam što ćete vi, ali ja ću od sutra početi pripreme za iduću sezonu". Normalno je da i ti kreneš s njim... Rezultat toga je bilo 72-10, naslov prvaka, Michael MVP, Phil najbolji trener, ja šesti igrač, Jerry najbolji menadžer...
Žalosti li vas gdje je naša košarka i reprezentacija?
- To je miks okolnosti koje ne možemo iskontrolirati. Imamo najveći broj NBA igrača u povijesti i oni ne mogu igrati kad je najvažnije za reprezentaciju. To će se vjerojatno dogoditi i sada, ako njihove momčadi odu dalje do konferencijskog finala, ti igrači neće biti ovdje. Da smo mi država od 100 milijuna ljudi, onda se to može dogoditi, ali mi nismo tako velika zemlja, pogotovo u financijskoj situaciji u kojoj jesmo, kad igrači pokušavaju otići van i zaraditi nešto. Dobra stvar je što će biti kod nas, pa na publiku, domaći teren nešto napraviti... Ja mislim da je u interesu svjetske košarke da na najvećim natjecanjima igraju najbolji.
Što mislite o Bojanu Bogdanoviću?
- Nije tajna da on igra odlično. On je prošao par momčadi, ima dosta iza sebe, on je NBA veteran, šuter, ima dobru momčad i odriješene ruke da šutira i to koristi. Ne vidim razloga da ne zabija 20-25 po utakmici, a da se dogodi takva večer. On zadnjih par sezona igra odlično...
Gledali ste Split, kako to proživljavate?
- Očajno, toliko sam se iznervirao protiv Sparsa da je to čudo. Vidim neke stvari koje su tako očite i jednostavne za ispraviti, a da neki igrači to ne vide. Nije uvijek trener kriv, neke stvari moraš vidjeti, reagirati, prokomentirati sa suigračima. Mi smo od 85 poena 70 dobili iz zicera ili ih faulirali kad nije trebalo, a imaju očajan postotak izvana. Ako ne vidiš da ne mogu pogoditi, a ti ih fauliraš na centru i igraš agresivno, onda nije problem u treneru. U Sarajevu je utakmica izgledala potpuno drugačije.
Kako vidite budućnost kluba?
- Ne pratim redovito, ali tu ima igrača koji su talentirani, perspektivni, koji znaju, ali je na njima koliko oni vide i imaju u sebi želju napredovati i napraviti nešto bolje. Da se pogledaju u ogledalo i vide gdje mogu napredovati. To govorim iz osobnog iskustva jer sam tri godine trenirao s najboljim na svijetu, koji je svaki dan nalazio razloge i izazove da bude najbolji. Kad vidiš takvu osobu koji napravi sve, i sutra dođe na trening nakon 45 minuta teretane... što ti preostaje. On ne bi propustio nijedan trening u sezoni, a bio je najbolji... Tako se diže svoja razina i potencijal, ako se zadovoljiš jednom utakmicom, neće od toga biti puno...
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
