Kostelić: Ni račune nisam znao platiti do prije nekoliko godina, bio sam izgubljen u svemiru...

Sedam je godina u skijaškoj mirovini, ali ne miruje. Borilište Ivice Kostelića (44) nije snijeg, nego more, gdje pomiče granice ljudske izdržljivosti i natječe se u jedrenju. Štoviše, na početku razgovora na Sunset Sports Media festivalu u Zadru s direktorom Damjanom Rudežom (37), bivšim hrvatskim košarkaškim reprezentativcem koji je igrao u NBA ligi, otkrio je novi izazov:

- Sutra (subota) u ovo ću vrijeme u Bretanji kretati na regatu prema Irskoj, a tek u srpnju ću na odmor.

Pokretanje videa...

01:33

Ivica Kostelić na Sunset Sports Media festivalu | Video: Josip Tolić/24sata

Kostelić je otac četvero djece, sinova Ivana (9) i Leona (8) i blizanki Jane i Kate (4). Kako je biti tata?

- Nekad bih htio da je dan duži. Imam četvero djece pa je dan još kraći, haha. Skijao sam na visokom nivou godinama i godišnje bih imao samo tri tjedna odmora. Kao dijete su me zanimale mnoge stvari, ali sva energija je bila na skijanju. A onda sam se mogao posvetiti drugim stvarima, jedrenju, skijanju po Grenlandu, posjetu Aljasci. Neki ljudi to zovu krizom srednjih godina, ali nije to, haha. Kad ste u vrhunskom sportu, nemate vremena za druge stvari. Pa studirao sam 10 godina! Sad imam vremena.

Kako se rodio interes za transatlantsko putovanje jedrilicom?

- Pratio sam prekooceansko jedrenje dok sam još skijao, to znači granice ljudske izdržljivosti. Morate prihvatiti pravila prirode. Utrke se otkazuju zbog vremena, pomislio sam pa kako se to može dogoditi usred oceana?! I kad to naprave, nevrijeme se nije zaustavljalo. Kako bi Winston Churchill rekao: "Kad prolaziš kroz pakao, nastavi". Radilo se o preživljavanju i utrkivanju. Kad sam prestao skijati, htio sam to iskusiti, utrkivati se preko oceana. Puno sam vremena proveo na moru na Mljetu s obitelji u izoliranom mjestu gdje možeš doći samo brodom, a do prije par godina tamo nije bilo struje ni pitke vode, samo kišnica. Ocean je strašno mjesto, a uvijek se trebaš suočiti s onim čega se bojiš. Guraš do krajnjih granica, ne možeš stati i otići na večeru u hotel. Bit ćeš mokar i jadan, ali ćeš se naviknuti na nelagodu i strah. Shvatio sam da se ne želim utrkivati, nego se osjećati ugodno u neugodnim uvjetima.

Kostelić: Dva tjedna prije utrke 14 sati radim na brodu

- Pa ti si mazohist - dobacio je Rudež i otkrio da je i sam prolazio sličan put i svakodnevne bolove zbog profesionalnog bavljenja košarkom.

- Kad guraš do granica i nađeš se u problemima, shvatiš da oni uobičajeni problemi nisu pravi. Vratiš se s Islanda i pomisliš: "Pa ovo je ništa, zašto se ljutiš?". Puno jasnije vidiš stvari i ničega se ne bojiš jer to nije strah. Strah je ići 30 čvorova na sat noću na oceanu! Puno je strahova izmišljeno, ne biste se trebali toga bojati. Ljudske su granice puno, puno dalje.

Za razliku od skijaške karijere, danas mora voditi brigu i o drugim stvarima.

- U vrhunskom skijanju tim ti je toliko velik da samo moraš staviti skije i krenuti, deset ljudi ti vodi brigu o skijama, postavljanju vrata i svemu ostalom. U jedrenju je obrnuto, toliko toga moraš napraviti sam. Nikad nisam bio biznismen, nego glavni akcijski junak. Ne znam pregovarati, do prije par godina nisam znao ni plaćati račune! Izgubiš se u svemiru, imaš 40 godina i nemaš pojma što se događa. Sad je totalno druga dimenzija, sad mi je tim mali i sam popravljam brod. Sad radim na tome da okupim tim koji će se brinuti o tome. Prije utrke dva tjedna vodiš brigu samo o brodu po 14 sati na dan, krene utrka i strašno si umoran! To je razlika između profesionalnog i amaterskog sporta - rekao je Kostelić i nastavio:

- Kad prođete neke stvari, dobijete samopouzdanje. Kad pristupate nečemu, kad imate cilj, fokusirani ste na njega i pokušavate sve da dođete do njega. U biznisu je puno komponenti koje to određuju, a u sportu je malo jednostavnije. U biznisu imate toliko različitih načina da dođete do stvari, a sličnosti su samo fokus na cilj. U sportu imate pravila, znate gdje je linija trice, a u biznisu je danas dva metra, a sutra 20 metara.

Skijanje gleda spektakl, a ljudi gube interes

Kako vidi skijanje danas?

- Dolazim iz jednostavne sportske baze. Sport pratite na tri načina. Trebate imati izazov i definirati sport, što je to i kakvi su kriteriji? Što je nemoguće, to želite napraviti. Onda radite spektakl za medije koji će privući veću publiku, a na kraju je zarada. U skijanju ljudi ne vode brigu o samom sportu. Neki su sportovi sretni jer imaju jasna pravila. U nogometu ne možete igrati poluvrijeme od 60 minuta. U skijanju se pravila mijenjaju i kriteriji padaju. Onda smo sve dalje od granice nemogućeg. A to dovodi do pada zanimanja. Što dalje idemo od toga, padamo u amatere. Koliko je ljudi zainteresirano za rekreacijsko skijanje? Ljudi žele vidjeti nemoguću liniju.

- Danas ljudi gledaju skijaške discipline i dive se što sportaši rade. S druge strane, imate tradicionalne sportove koji imaju neke kriterije. U skijanju su ti kriteriji pali i tu dolazi do problema. Danas su svi fokusirani na spektakl i novac, ogromna je pozornost medija, mora dobro izgledati na televiziji. Žao mi je, ali to ne mora biti tako. Ne smiju nam padati kriteriji nauštrb publike - rekao je Ivica i dao primjer:

- Na Sljemenu je jedan sudac odlučio da skratimo utrku jer su sportaši umorni na dnu staze. A moj je tata rekao: "Možete li me uštipnuti?". Kao da u nogometu sudac odluči suditi kraj u 68. minuti jer su igrači umorni. E, to se događa u skijanju. Medijski dio ne pati. Ali ako svi sportaši mogu izvesti što se od njih traži, onda to nije profesionalni sport. Nismo ovdje zbog televizije, nego da odlučimo tko je najbolji. Ako to zaboravite, možete pumpati stvari preko medija, ali ne zadugo. Kao da prodajete loš proizvod.

Strah te čini živim

Kad je bio mali, izbor mu je bio između skijanja, hokeja i rukometa i ne žali što se ranije nije opredijelio za jedrenje. Kaže, biti skijaš  najveći je privilegij.

- Kad mi je zdravlje bilo narušeno, novinari su me ispitivali zašto i dalje skijam. Ono kad snijeg zabijeli grane borova, kad sve bude blještavo, e zato sam tamo! Ni u jedrenju se ne utrkuješ stalno, imaš vremena gledati okolo i diviti se. Lijepo je pomisliti: "wow, kako je dobro što sam ovdje".

A gdje su granice njegova straha?

- Nisam još došao do toga da se ne bojim ničega. Strah te čini živim, ali pitanje je gdje počinje taj strah. Kažu da su vikinzi vladali jer su htjeli da ih bude strah pa su tražili probleme okolo. Živimo u vremenu sporta u kojem odrasta adrenalinska generacija, pogledajte kamere kojima se sve može snimati... Gdje je kraj? Hunter S. Thompson je rekao da ne možete znati gdje je rub. Samo oni koji su ga prešli to znaju - zaključio je Ivica Kostelić.