Kostelić je prelomio: Koljeno me ne sluša, ali idem do kraja

Ivica Kostelić povjerio se svojim najbližim suradnicima da je ozbiljno razmišljao o kraju karijere i to ne nakon odrađene sezone, već odmah, u siječnju! Možda čak u njegovu Wengenu...

Međutim, nakon dugih razgovora s Gipsom i ljudima koji su uz njega cijelu karijeru, pala je odluka da proba izgurati još tih 10-15 utrka do kraja sezone, tako da će već sutra voziti slalom u Adelbodenu, a potom seli u njegov Wengen.

- Priznajem, razgovarali smo o tome, nakon Santa Caterine i onih pet sekundi zaostatka pitali smo se što dalje. Ali meni se nekako čini da bi bilo pošteno odraditi sezonu do kraja. Nema smisla prekinuti nešto napola. Ok, zadnja je sezona, ali malo mi je bezvezno zaustaviti se na pola puta - kaže Ivica.

Možda je Sljeme bilo najbolja prilika za konačni zbogom, oproštaj na njegovoj livadi, gdje je sve i počelo. Bila bi to bi sjajna priča. Ali Sljeme je ostalo bez utrke i odluka o kraju je prolongirana.

Čini mi se da sam brz

- Da, to bi, teoretski, bila dobra prilika. Ali, kažem, plan je završiti sezonu - ponovio je Kostelić.

Bio je u kombinaciji za oproštaj i švicarski Wengen, gdje je pobijedio čak šest puta, što nikad nitko nije uspio. Danas je, nažalost, realnost da Ivica ne uspije izboriti drugu vožnju u slalomu.

- Ne, to definitivno nije ugodno... Ali ni ja nisam očekivao ovakvu sezonu. Kad smo radili plan za sezonu, tko je mogao znati da neću moći do druge vožnje u slalomu - zapitao se Ivica.

Zapravo, čudo je što Ivica i dalje uopće može skijati, s 36 godina, nakon svih tih silnih operacija koljena. Uporan kakav je, želi odraditi posao do kraja, iako ponekad ni sam nije svjestan koliko je spor...

- Kad skijam, ne izgleda mi kao da neću biti među 30. Na skijama se meni to čini OK - kazao je Ivica, koji shvati da baš i nije OK kad podigne pogled prema semaforu...

Prijeđeni kilometri

- Baš tako, ha, ha... - nasmijao se Kostelić.

U studenom je proslavio 36. rođendan, ali ne misli da su njegove godine jedini problem.

- Gledajte, nije tu samo godina rođenja važna, ima i starijih od mene u Svjetskom kupu. Kod mene se zapravo radi o hrpi prijeđenih kilometara, o spustovima, superveleslalomima, veleslalomima, slalomima, kombinacijama... I, naravno, o tisućama kilometara treninga svih tih disciplina - kaže Ivica.

Zbog toga je i koljeno počeli ozbiljno otkazivati poslušnost, bolovi su ponekad i neizdrživi.

'Ja bih još 10 godina...'

- Nisam više ja taj koji upravlja koljenom, ima tu kombinacije godina i prijeđenih kilometara. Volio bih da mogu skijati još deset godina, ali znamo da je to nemoguće - kaže skijaš koji je odavno ušao u legendu. Danas dolaze mlađi, brži i gladniji, a Ivica će se do kraja ove sezone opraštati...

Što nakon skijanja?

- Nemam pojma što ću raditi nakon karijere. Prvo ću otići na Mljet, ploviti, loviti ribu i razmišljati - kaže Kostelić.

Odluka o nastavku karijere je samo Ivičina, kao što je njegov i ugled. A njega je šteta tako brzo i lako rasprodati. A nakon Wengena stižu još Kitzbühel i Chamonix, kombinacijske avanture s opasnim spustovima...

- Čemu se nadam u svim tim utrkama? Uvijek se nadam dobrom rezultatu. Ali ne nadam se čudu, ako me to pitate - kazao je Ivica Kostelić.

No čudo je obitelj Kostelić ionako odavno izvela. Sve je počelo krajem 80-ih, kad je Ante Kostelić odveo Ivicu i Janicu u Kranjčevićevu ulicu, gdje su skakali s postolja reflektora, s tih blokova visokih metar i pol.

- Kad jednom izgubiš strah, više se ne bojiš ni strmina ni ičega - rekao je tada tata Ante.

Skakanje iz Zagreba zamijenilo je ono s Mljeta, sa stijena visokih gotovo deset metara. Uvijek su skakali na noge.

Skok da razbije strah

- Samo budala skače na glavu, to je potres mozga svaki put kad udarite glavom u vodu.

Ante je odlučio od Ivice i Janice napraviti šampione. Kako je Ivica s tatom često bio u Bahovčevu kafiću tik do hokejaškog igrališta na Šalati, Ante je mislio da će mu sin biti hokejaš. Svima je pričao kako je mali brz i spretan. 

Malo kasnije društvo je zabavljao izjavama poput: "Baš me zanima kako će Austrijanci, kad ih Ivica bude pobjeđivao, u televizijskim prijenosima izgovarati Kostelić. Vjerojatno I-vica Ko-stelic". Dočekao je to, milijun puta su Austrijanci izgovarali njegovo ime, često uz dodatak: "Pobjednik!"

No dolaze mladi, beskompromisni skijaši koji grizu, grebu, jure i traže si mjesto u skijaškoj povijesti. Ivica je svoje mjesto tamo odavno zaslužio. I doista mu ne trebaju utrke s pet sekundi zaostatka za vodećim. Odluka je samo njegova, ali ponekad treba znati kad je dosta.

Pa čak i ako sutra donosi neizvjesnost, nesigurnost, ne trebamo biti zabrinuti za našeg asa, zaradio je dovoljno (ne manje od 3,5 milijuna eura) da ne mora više ustati iz kreveta do kraja života. 

Uostalom, prije četiri mjeseca, u švicarskom Zermattu, tijekom ljetnih treninga, Ivica nam je rekao kako ne zna što će nakon kraja karijere. Iako je dobar glazbenik, odličan crtač (stripova), povjesničar, iako su mu interesi solidne širine, Ivica je iskreno priznao da pojma nema što će sa slobodnim vremenom.

- Da, kažu da se nešto mora raditi. Pa ću valjda i ja nešto raditi, ha, ha.... Ali prije toga uzet ću si jedan veliki odmor, otići na Mljet, pa malo ploviti okolo, loviti ribu i u miru razmisliti što sa životom. No ima do toga još vremena - pričao je.

Ispalo je da vremena i nema. Rezultati su ove sezone mizerni, daleko ispod nivoa skijaša kojeg nazivaju profesorom.

Još u ušima odzvanja ono navijanje i bodrenje "Pusti skiju, Ivo!" kad bi jurio prema finišu. E pa došlo je vrijeme upravo za finiš. Kraj. Zato pusti skiju, Ivo. Ostavi je...

Uz Di Cente, Ivica i Janica Kostelić najuspješniji su brat i sestra

Talijani Giorgio i Emmanuela Di Centa skijaši su trkači koji su osvojili deset olimpijskih medalja, poput Kostelića. Ivica je osvojio četiri srebra, a Janica ima četiri zlata i dvije srebrne medalje.