Komentar: Hoćemo li više ikad imati borca poput Cro Copa?

U godinama kad neki počinju lagodan život bez puno stresa, jer za to su im se pobrinuli bogati roditelji, Mirku Filipoviću svijet se potpuno srušio. On i majka bili su na rubu, bez dinara i nade u bolju budućnost.

Nije bilo idealnije situacije da “zaglibi”, da umjesto sportskih danas puni stranice cnih kronika. No, odabrao je drukčiji put, zakleo se da će jednog dana uspjeti, da će jednog dana biti najbolji borac na svijetu. Punih 20 godina iz dana u dan živio je taj svoj san, nikad ni sekunde nije odustao, za njega riječ teško ili ne mogu ne postoji. I uspio je u sportu u kojem nema mamice i tatice i svih mogućih veza koje očajnički od svakakvih “luzera” pokušaju nešto napraviti.

U onom čim se on bavi ili jesi ili nisi. Ako nisi, dobit ćeš brutalne batine. I nema tamo suigrača da te izvuku kad ti ne ide, a ni da igraš zato što po direktivi moraš. U tim uvjetima, najbrutalnijim uvjetima, Mirko Filipović stigao je do vrha. Svi smo mu se divili! Ali onog trenutka kad je s tog vrha pao, po dobrom starom hrvatskom običaju krenulo je...

“Što se sramoti, ne zna li on kad je dosta?!” ili “Jao, na što je spao, prodao se za lovu!”

I takvih još milijardu budalaština ljudi o čovjeku koji nikad nikom nije uzeo mjesto u momčadi, niti je uz bilo čiju pomoć stigao do vrha. Pobijedio je Boba Sappa, osvojio Grand Prix... I tko mu može suditi što se par zadnjih borbi borio isključivo za novac? Nitko, apsolutno nitko osim njega samog. Jer sve je u životu sam i stvorio.