Uzalud nama svi sportski uspjesi kad nismo u stanju ama baš ništa materijalizirati. Uzalud se naši sportaši penju na postolja, osvajaju medalje i reklamiraju našu domovinu...
Kako je bilo u školi?, pita otac svoga sina čim je otvorio vrata i zakoračio u svoj dom.
- Super tata, odgovora nestašni sin, umalo sam dobio peticu!
- Kako misliš umalo si dobio peticu — upita otac širom otvorenih očiju?!
- Pa fino — odgovori mali — umalo je bilo jer je peticu dobio ovaj što sjedi pokraj mene.
Znam da je to stari vic i stara fora, ali to mi je prvo palo na pamet kad sam vidio da je Srbija istaknula kandidaturu za organizaciju i domaćinstvo svjetskog nogometnog prvenstva 2030. godine. Ako Srbija dobije tu čast da skupa s Bugarskom, Rumunjskom i Grčkom bude domaćin najvećeg nogometnog spektakla na planetu, nemojte biti ljubomorni, nema potrebe tugovati i suze liti. Možemo biti ponosni jer malo je falilo da to budemo mi!
Stvarno. Nikad nismo bili bliže. Tik pored nas, za dlaku!
Vjerojatno će vas zvati vaši prijatelji iz bijelog svijeta i zasigurno će postavljati sasvim logična pitanja:
- Kako je moguće da se Hrvatska nije kandidirala?
- Zašto Hrvatska nije probala materijalizirati najplodniju nogometnu godinu?
- Šta je to sprječavalo Hrvatsku da se nametne i bude inicijator najvećeg spektakla na kugli zemaljskoj?
Moj savjet je da ne treba izlaziti sa brzopletim odgovorima. Možemo se pretvarati kao da nismo čuli pitanje ili da je veza loša… Mogli bismo jednostavno okrenuti priču u nekom drugom smjeru. Ako sugovornik bude uporan i nametljiv, znajte da se radi o mučkoj provokaciji.
Stvarno, zašto se Hrvatska nije kandidirala da bude jedan od domaćina svjetskog nogometnog prvenstva? Odgovor je prelagan i svi ga znamo, ali bolje je držati jezik za zubima. Nekako je lakše lagati sebe i druge nego otkrivati svoje pravo lice. Zamislite samo reakciju vašeg sugovornika kad bi mu rekli banalnu istinu.
- NISMO SE SJETILI, A NIJE NAS NI BRIGA!
Poprilično je tužna konstatacija da nam takvo nešto nije bilo ni na kraj pameti! Zato i predlažem da istinu zamaskiramo, iskrivimo ili zataškamo. Istina je i inače kod nas izuzetno rastezljiv pojam pa stoga možemo sebi i drugima servirati raznorazna objašnjenja i opravdanja. Možemo se pravdati kako organizacija i domaćinstvo svjetskog nogometnog prvenstva ne daje nikakve garancije o povratu uloženih sredstava. Mogli bismo gurati tezu kako smo mi turistička destinacija i da nam ne trebaju dodatne gužve i prometni krkljanac usred turističke sezone. Mogla bi proći i teorija kako je sramota da se FIFA nije sama sjetila prepoznati i kandidirati Hrvatsku kao domaćina. Muljamo, petljamo, ali pravu istinu sakrijmo, ili barem držimo unutar naših granica. Istina neka bude samo naša javna tajna.
Postavlja se pitanje kako je uopće takva ideja pala na pamet premijeru Srbije?
Pored toliko problema u Srbiji on se sjetio nogometom baviti. Strašno! Zato onako sporo i napreduju prema Europskoj uniji. Mora da je poludio od muke kad je vidio našu predsjednicu u Moskvi kako lobira u loži, svlačionici i na travnjaku! Naša predsjednica je cijelo vrijeme lobirala, samo se nije sjetila za što i za koga lobira! Živa se polomila da svojim prisustvom bude dodana vrijednost hrvatskog nogometa. Nije predsjednica kriva što se toliko iscrpila navijanjem i lobirajućim presingom pa se nije uspjela sjetiti prije Vučića. Ako je predsjednica već očekivano podbacila onda je mogla naša vlada
prepoznati pravi tajming za velike stvari. Mogli su se oni sjetiti prije Vučića, ali eto, samo pukim slučajem nisu.
Nije lako našoj vladi zato nemojmo ni njima nabijati osjećaj krivnje.
Oni se ionako raspadaju pod silnim pritiskom afera i malverzacija. Njima je puna kapa reformi, Agrokora, unutarstranačkih podjela, kurikuluma i bogapitaj čega još? Da kojim slučajem postoji svjetsko prvenstvo u aferama, naša vlada skupa s koalicijom i oporbom bi bila najveći favorit na kladionicama. Mišljenja sam zapravo da su naši političari najzaslužniji za kandidaturu Srbije. Kad je Vučić vidio navijačku strast naše predsjednice, kad je gledao našu vladu kako putuje na finale i kako bezbrižno pjevaju u avionu, pretpostavljam da mu se istog časa svijet srušio. Tad mu je vjerojatno i sinula ideja o kandidaturi za svjetsko prvenstvo. Dok su se naši političari natjecali tko je vatreniji navijač, dok su naši političari igrali neke svoje osobne utakmice i skupljali jeftine političke poene, ispada da je premijer Srbije razmišljao drugačije i konstruktivnije.
On se, za razliku od nas, sjetio koordinirati i lobirati na nekoj globalnoj i ozbiljnoj razini. Ispada tako da nam je premijer Srbije u ovoj utakmici zabio strašan gol u sudačkoj nadoknadi.
Uzalud nama svi sportski uspjesi kad nismo u stanju ama baš ništa materijalizirati. Uzalud se naši sportaši penju na postolja, osvajaju medalje i reklamiraju našu domovinu kad patimo od kroničnog manjka vizionarstva i nebrige!
Krajnji domet naših političara po pitanju sporta je već dugi niz godina jasno artikuliran. Sve što naši politički vizionari mogu napraviti su:
- Organizacija dočeka
- Dodjela ordena
- Naslikavanje s pobjednicima
Najsportskija nacija na svijetu ima najlicemjernije i najmlitavije političare na kugli zemaljskoj. Koja ironija života!
I za kraj, moram naglasiti kako za propust stoljeća nisu krivi ni ljudi koji vode naš nogometni savez. Nije u redu za sve propuste okrivljavati uvijek iste ljude. Njih treba pohvaliti jer da nije bilo njih mi nikad ne bismo ni došli do finala. Oni su ipak najzaslužniji za naše srebro, a nitko im nije dao nikakve bonuse, nagrade, a ni ordene. Nije njihov posao sjetiti se nečeg što nam može donijeti sportski i ekonomski preporod, nije njihov posao sjetiti se i napraviti nešto konstruktivno i odvažno. Nije na njima da iskoristite najplodniju nogometnu godinu za pozicioniranje i jačanje naših nogometnih i nacionalnih interesa.
Oni moraju misliti na sebe! Ne kaže se uzalud da je Bog prvo sebi bradu stvorio. Njihov osnovni i elementarni zadatak je da upravo budu tamo gdje su sada. Oni su sami sebi dovoljni i zato ih pustimo na miru.
Nama ostaje samo žal i ta dosadna statistika koja je u ovom slučaju ubojita!
- igrali smo finale svjetskog prvenstva
- imamo najboljeg igrača na svijetu
- izbornik je proglašen najboljim trenerom u Europi
- imamo Zvonu Bobana koji je desna ruka Infantinu
- imamo susjeda Čeferina koji je predsjednik UEFA-e
Imamo sve to i mnogo više, ali se ne možemo svega sjetiti, a nije nas ni briga! Umjesto da iskoristimo jedinstvenu priliku i nametnemo se kao lideri, mi nastavljamo tapkati u mraku.
Od jednog drveta mi ne vidimo prekrasnu šumu. Kad slijepac, slijepca vodi, teško je znati, odakle su krenuli, kamo idu i kad će stići?
