Klasnić: Gol protiv Poljske posvetio sam obitelji

Bio je 16. lipnja 2007., Ivan Klasnić obukao je tenisice i izišao iz kuće. Lagani trk i šetnja sa psom Gingerom i stalno ista misao u glavi.
- Vratit ću se!
Ali bio je jedan od rijetkih koji je vjerovao. Liječnici su još čekali nalaze, nisu znali treba li mu dati dozvolu za povratak.
- Ja sam zdrav, mogu odmah početi trenirati - rekao je Ivan.
Godinu dana poslije puknuo je loptu prema mreži Poljaka i podignuo šaku. Poljubio ju je kao i uvijek, a zatim kleknuo kod aut crte. Prvo pogledao nebo, a onda prema travi. Gol o kojemu je sanjao, možda. Potekla je i suza, kao da se ponovno rodio.
- Doista, ovo je moj drugi nogometni život. Stvarno sjajno, nakon svega što sam prošao - pričao je Ivan nakon utakmice primajući službeni Uefin pehar za igrača utakmice. Odigrao je svoju vjerojatno najbolju utakmicu u repki, ali nešto ga je ipak mučilo.
- Žao mi je što nisam zabio još one dvije šanse! Kako bi to tek bilo lijepo - rekao je Klasnić. Takav je, borac, koji zna da uvijek može bolje, iako je ovo što je napravio čudo, pravo čudo.
- Sanjao sam da ću opet igrati nogomet, a sve što mi se nakon toga dogodilo, to je pravi bonus. I to da sam uopće u reprezentaciji i da sam zaigrao na Euru. A tek ovo što sam zabio... Ponosan sam što sam bio dio momčadi za koju su svi rekli da je rezervna. Gol sam posvetio obitelji, koja je cijelo vrijeme bila uz mene i vjerovala zajedno sa mnom - ispričao je apsolutni heroj svjetskog sporta. Opet je onaj stari - “Killer” Klasnić!