Katalinić: Sve je moguće, pa i da moj Split preskoči Hajduk

Kakav je osjećaj biti najtrofejniji u instituciji poput Hajduka, koji slavi 100 godina postojanja?

- Osjećaj je lijep, no treba biti pošten i priznati da sam imao i više prigoda osvajati trofeje od drugih. Godinama sam bio igrač, pomoćni trener i trener, više od 25 godina proveo sam na Starom placu i Poljudu, i to u vrijeme najvećih klupskih uspjeha, dok je Hajduk bio najbolji i najdominantniji.   

Recept za uspjeh?

- Vrlo jednostavan. Imali smo puno domaćih igrača i dovodili samo prava pojačanja. I četvrtfinale Lige prvaka 1994. potpisuju uglavnom mladi domaći igrači, pojačani povratnicima Gabrićem, Asanovićem, Štimcem... 

Bili ste u kombinacijama za trenera nakon otkaza Poklepoviću. Žalite li što niste trener Hajduka na 100. rođendan?

- Ne žalim. Bio sam tri puta trener Hajduka, bila mi je to iznimna čast i drago mi je što sam svima ostao u lijepom sjećanju. Bilo je puno više uspjeha nego neuspjeha, a najviše me boli što 2004. nismo napravili više. Ispali smo od Shelbournea iako smo imali momčad za Ligu prvaka. 

Što Vam je posebno ostalo u sjećanju iz godina u Hajduku?

- Prvi naslov prvaka, u prvoj sezoni u Hajduku. Nakon 16 godina posta, osvojili smo 1971. naslov prvaka, a svi gledatelji došli su na utakmicu u bijelom. Taj doživljaj prije, tijekom i poslije utakmice bio je nezaboravan. Kao treneru, naravno, najviše mi je u sjećanju sezona u kojoj smo igrali četvrtfinale Lige prvaka.  

Jeste li mogli postići više da se politika često nije igrala s vama?

- Sigurno da jesmo, no i sami smo krivi za puno toga. U Hajduku nema strpljenja, ne dajemo priliku ljudima da se pokažu, pogotovo trenerima. Poklepović je dobar primjer. Uveo je klub u Europsku ligu, a kad su ga maknuli nakon nekoliko poraza, sve je potonulo. Mislim da ni jedan trener od sredine 90-ih nije izdržao cijelu sezonu na klupi Hajduka. To je katastrofa.

Sto godina je prošlo, što dalje?

- Hajduk mora živjeti na domaćim igračima, bez toga nema prosperiteta. Recesija je, nitko nema novca, i jedini izlaz je omladinski pogon, koji mora izbacivati igrače za prvu momčad. A ako se u omladinskom pogonu igra preko veze, onda od toga nema ništa. 

Prijeti li Vaš Split Hajduku? Možete li preskočiti gradskog rivala?

- Nikad se ne zna... Mislim da Hajduku treba jak Split, isto kao što Splitu treba jak Hajduk. Split i Hajduk moraju biti prijatelji, dobra suradnja jedini je put uspjeha i jednog i drugog kluba. 

Sinonim ste za uspjehe Hajduka. Kako je biti na protivničkoj klupi?

- Nije uvijek bilo lako, pogotovo u početku. Igraš protiv Hajduka i ni jedan rezultat ti ne ide u prilog. Ako pobijediš, navijači Hajduka su bijesni na tebe. Ako izgubiš, optužuju te tvoji da si pustio. A ja ne volim gubiti, dobijao sam Hajduk čak i na Poljudu. Nema popusta nikome pa ni Hajduku.