'Karijeru mi je prekinula letvica parketa koja se zabila u butinu'

Imate fotografije sa sportskim legendama? Šaljite nam ih na sport24@24sata.hr, Viberom i WhatsAppom na 099/224-2424 ili na Facebook-stranicu facebook.com/24sataSport. Svaka fotografija objavljena u tiskanom izdanju bit će honorirana.

Klaudija Klikovac Bubalo (49) u Hrvatskoj je sinonim za ženski rukomet. I 15 godina nakon što je prestala igrati ostala je usko povezana uz rukomet i klub uz koji ju veže srce - Lokomotivu. Danas direktorica kluba tamo je i započela karijeru s 13 godina. Kasnije nego što se djeca danas počinju ozbiljno baviti sportom, ali tada je sve bilo drugačije. Što svjedoči i činjenica da je već s 15 godina trenirala s prvom ekipom, a sa 16 je ušla u reprezentaciju Jugoslavije. 

- Profesor tjelesnog je bio zaljubljenik u rukomet pa smo to najviše i radili na satovima. Počela sam igrati  u petom razredu, uslijedila su školska pa gradska prvenstva, a na tribinama su sjedili treneri iz klubova. I tako su me primijetili - sjeća se Klaudija svojih početaka.

1987., Lokomotiva

A nije ni čudo što im je upala u oko obzirom da je talentirana klinka već u sedmom razredu došla blizu svojih konačnih 180 cm.
Kako je do polaska u školu živjela u Zagorju nije imala puno doticaja sa sportovima, a onda je odjednom htjela sve. Živahna djevojčica s kretanjem u prvi razred krenula je u glazbenu školu, na koturanje, pa gimnastiku i klizanje. Na koturanju je dobila i svoju prvu medalju, ali kad se dočepala konačno rukometne lopte nikad ju više nije ispustila.
 
Već sa 17 godina igrala je s juniorskom reprezentacijom na Svjetskom prvenstvu, a kako je bila jedna od najboljih igračica dobila je priliku nastupiti i za seniorsku reprezentaciju. Za reprezentaciju Jugoslavije igrala je na Mediteranskim igrama 1991., a uzele su zlato. Na Mediteranskim igrama nastupila je i 1993. i 1997. godine, ali za Hrvatsku, a vratile su se sa zlato i srebrom.
Sa samo 18 godina Klikovac je na prvenstvu Jugoslavije bila proglašena najboljom igračicom i najboljim lijevim vanjskim. Iako je bila prepoznata kao najbolji lijevi vanjski u tadašnjoj nemaloj državi uskoro je postala - desni vanjski. Neuobičajena pozicija za dešnjakinju, ali kako je došlo do promjena i smjene generacija u klubu, tamo je jednostavno netko nedostajao. 

- Brzo sam se naviknula i davala sam zaista sve od sebe. Kasnije su treneri dovodili ljevakinje koje su se okušavale na toj poziciji, ali nikad me niti jedna nije uspjela maknuti. Što ih je bilo više to sam ja bila upornija, odlučnija i više sam grizla - smije se Klaudija.

Do 1998. godine bez puno razmišljanja odbijala je sve ponude, a bilo ih je puno, pa i iz konkurentske Podravke nekoliko puta, a onda je stigla ona iz Metza.

- Nikad nisam planirala otići iz Lokomotive. To je bio moj klub, Zagreb je moj dom, 1995. sam se već udala i nikako mi nije odgovaralo otići odavde. No zbog loše situacije u Lokomotivi i neisplate plaća bila sam prisiljena razmisliti o odlasku. Jer bila sam u naponu snage, imala sam 28 godina i nije mi padalo napamet prestati s rukometom. U isto vrijeme stigle su i ponude iz Borussije Dortmund i danskog Bekkelageta u kojem je igrala ponajbolja svjetska igračica Anja Andersen, ali moj izbor pao je na Metz. Možda je presudilo i to što sam tamo već prije bila na turniru, upoznala sam grad i shvatila da oni žive za rukomet. A ženski rukomet bio im je sport broj 1. Ne žalim za niti jednom odbijenom ponudom, ali moram priznati i da su mi četiri godine u Metzu koristile i drago mi je da sam tada otišla - priznaje Klaudija, koja je s Metzom osvojila francusko prvenstvo i kup.

2000. godina, Metz

Da nije otišla u Francusku, kaže, sigurna je da ne bi igrala do 34. godine. Prvo je potpisala na dvije godine, pa produžila na još dvije. Osim što joj je nedostajao rodni grad, suprug Marko i obitelj, problem je u početku bio i što nije znala ni riječ francuskog.

- Nije bilo lako. Trebalo je smiriti ego i ponovno se dokazati. U Metzu je kad sam ja došla igralo osam francuskih reprezentativki, a tada su bile viceprvakinje svijeta. Sjećam se situacije koja me u početku potpuno zbunila. Na prvih nekoliko utakmica sam ginula, davala golove, stvarno sam bila dobra. A onda me trener pozvao sa strane. Očekivala sam pohvalu, ali on me pitao što to radim. Kako što, mislila sam. Nije li poanta rukometa davati golove, ali on mi je rekao: "Imam puno takvih koje zabijaju, meni to ne treba. Ja sam te doveo da povežeš redove". Tu sam shvatila da je sve stvar solidarnosti, ekipe, igranja jednih za druge - prisjeća se Klaudija dolaska u Francusku za koju je vežu samo lijepe uspomene.

Treniralo se čvrsto, disciplina je bila na visokoj razini, a šokiralo je i što su igračice znale odgovoriti treneru. 

- Ja bih odmah letjela iz dvorane da sam ga pitala "što se dereš na mene?" kako je to tamo bilo. Ali način rada je bio potpuno drugačiji. Nitko ne bi ni u ludilu prevario i napravio primjerice trbušnjak manje, eventualno više. Kad se trčalo, trčao je svatko svojim tempom, glavno da se odradi. Treninzi su bili jednom na dan, bilo je puno vremena za odmor, a liječnički tim, masaže, saune i čitava ta komponenta oko treninga je bila vrhunska - kaže. 

A ljubav s Metzom je obostrana. Preklani je klub slavio 50 godina od osnutka, Klaudija je prema glasovima navijača i kluba bila izabrana među tri najbolje srednje vanjske igračice svih vremena. Nakon povratka u Hrvatsku potpisala je za tadašnji Brodosplit Inženjering na godinu dana, no tamo je, nakon samo šest mjeseci, i neplanirano završila karijeru. 

- Igrale smo u Virovitici. Pala sam nakon šuta na parket, koji je bio klimav, letvica se podignula i zabila mi se u butinu. Probila je i čvrste 'biciklističke' hlačice koje sam nosila ispod dresa. Čuvam danas i tajice s ogromnom rupom i tu nesretnu letvicu  - kaže Klaudija.

Zaradila je šav dug 15 cm, a dodatni problem je bio što joj se parket razmrvio u nozi. Nije igrala pet mjeseci i to je za 34-godišnjakinju značio kraj karijere. Iako se pokušala vratiti, nije išlo. Prije toga je već lomila kolateralni ligament u lijevom koljenu i menisk zbog čega je završila na operaciji. Lomila je i nos, palac, uobičajene stvari, kaže...

- Tako sam igrala, voljela sam kontakt - objašnjava Klaudija.

Popucali su joj i prednji križni ligamenti desnog koljena, ali to nije operirala. Deset godina je još igrala bez obzira na tu ozljedu, a na teren se vratila već nakon 3,5 mjeseca. 

- Teretana prije utakmice, teretana poslije i uspijevala sam. Sve sam to polomila do 24. godine, a onda nikad više ništa. Ma da sam imala šest koljena sve bih polomila tada - smije se. 

Za hrvatsku reprezentaciju nastupila je 166 puta i zabila rekordnih 769 golova. Još je nitko nije skinuo s trona iako ne igra već 15 godina. 

Majka dvoje djece, Borne (14) i Brune (9,5), uz to što je direktorica Lokomotive predaje i tjelesni u osnovnoj školi. Predsjednica je Društva sportaša veterana i rekreativaca te je predsjednica Zaklade Društva sportaša veterana i rekreativaca. Maksimalno je angažirana i oko promicanja žena u sportu, kojima je danas, ističe, još i teže nego prije. 

Zbog brojnih obaveza i života u Francuskoj fakultet je neko vrijeme bio na ledu, ali diplomirala je kao odlična studentica 2013. godine. Dobila je rektorovu nagradu, a upisala je i doktorat. Iako se dvoumila između prava i KIF-a, ipak je prevagnula ljubav prema sportu. A za rukomet je vezan i ostatak obitelji. Suprug Marko zadužen je za tehnički dio u Lokomotivi, a sin Borna posljednje četiri godine igra za PPD Zagreb. Maminim stopama, 192 cm visoki tinejdžer igra na poziciji lijevog vanjskog i izuzetan je talent. 

- Počeo je naravno s nogometom, a stalno je govorio da je rukomet za cure. Kad su u četvrtom razredu u školi imali mali turnir povodom maškara zabio je nekoliko golova, došao kući i rekao mi: "A da me ipak upišeš na rukomet? Možda i nije tako glupo". Zanimljivo ga je gledati kako se trudi i napreduje. Mislim da je i talentiraniji od mene. Vidjet ćemo što će donijeti vrijeme- zaključuje ponosno Klaudija.