Danas će Arena zadnji puta gledati rukometnog velemajstora kakav je Karabatić. Prije 15 godina Arena mu je zviždala, ali danas zaslužuje samo pljesak. Hrvati trebaju ispratiti sa stilom i dostojanstvom
AU REVOIR, HRVATSKA
Karabatićev oproštaj od Arene i Hrvatske: Pogodilo me kada mi je zviždalo 15.000 Hrvata...
Nikola Karabatić večeras zadnji puta igra u Hrvatskoj. S PSG-om gostuje u Areni (18:45), kod Zagreba koji igra za osminu finala Lige prvaka, a PSG za jedno od prva dva mjesta koje izravno vode u četvrtfinale.
VIDEO: Karabatić za 24sata
Pokretanje videa...
06:37
Zagreb je vratio rukometnu euforiju. Prvi puta ove sezone, a dosta unazad, za rukomet će se otvoriti i gornji prsten Arene. Punio je Zagreb dosad donji, a i s njim je dovoljno reći da je drugi najgledaniji klub u Ligi prvaka makar mnogi kažu da više ne zanimaju navijače. A, evo, ispred je samo Kiel, u kojem godišnje karte idu u naslijeđe...
Prije deset godina puna Arena bila je standard kad bi dolazili PSG, Barcelona ili Kiel. Prošao je Zagreb i dane kad je u nju dolazilo i manje od 1000 ljudi, ali uvijek je ključ bio samo jedan. Pravi Zagreb, kojeg će ljudi uvijek gledati.
Danas će zadnji puta gledati rukometnog velemajstora kakav je Karabatić. Prije 15 godina Arena mu je zviždala, ali danas zaslužuje samo pljesak. Da, ostavio nam je brojne ožiljke s Francuzima, ali takvu veličinu, koja igra zadnju sezonu u karijeri, Hrvati trebaju ispratiti sa stilom i dostojanstvom.
- Uvijek pogodi kad čuješ da ti psuju i zvižde, ali spremio sam se na to. Tata mi je govorio da se ne plašim, ne znam da je ijedan drugi igrač doživio takvo što, da mu zviždi 16.000 ljudi. Ali, to te mentalno i psihički spremi za svaku situaciju - govorio nam je ranije i potvrdio zašto je najveći ikada.
Na početku ove sezone objavio je da će mu biti zadnja. Otišao bi možda i prije, ali kao završni cilj karijere zadao si je Olimpijske igre u Parizu. Ni operacija koljena, pa problemi s venama i životno opasna tromboza nisu ga demotivirali, što bi mnoge u tim godinama.
Za Francusku je debitirao 2002. godine u Švedskoj, gdje smo mi bili zadnji. Priča traje i 22 godine kasnije, priča u kojoj je tri puta bio olimpijski prvak, četiri puta svjetski, tri puta europski, četiri puta MVP velikih turnira, tri puta bio najbolji rukometaš svijeta, tri puta klupski prvak Europe, priča u kojoj je samo dva puta izgubio finale. Kažu da ne može više, ali on je i dalje na vrhunskoj razini.
Šteta da je ta je takvu uvijek držao sa svojim Francuzima protiv Hrvatske...
- Bile su to dvije najbolje ekipe i lijepo je bilo to doživjeti. Meni pogotovo jer imam hrvatske korijene. Tata bi uvijek bio ponosan kada bismo igrali međusobno u finalu ili polufinalu. Mi Francuzi bili smo efektivni kada je pritisak bio najveći i to je veliki ponos, kao i to da sam ja dobro igrao. Također, tata je uvijek govorio da najbolji igrači igraju najbolje u finalima i velikim utakmicama. Ne bih rekao da smo Hrvatima nabijali komplekse. U redu, sjećamo se najviše svi finala 2009. iz Arene, pa finala Eura godinu kasnije ili polufinala OI-ja u Londonu. Ali, sjećam se i da nas je Hrvatska u zadnjoj minuti dobila u polufinalu Eura 2008., pa i u polufinalu 2005. u Tunisu. čak smo i u Riju izgubili u skupini. Možda mi imamo malo više iskustva kada dođu te nokaut-utakmice.
Što osjećate kada vidite vlastitu zbirku?
- Kad vidim te brojke, moram reći da je to dosta puno, ali... Ipak meni nedostaju tu neke medalje, zlatne medalje. Na one koje nisam osvojio mislim više nego na one koje jesam. Mislim da svaki sportaš tako treba razmišljati i ne gledati iza sebe što je već osvojio jer kada počneš, onda je gotovo. Kada sanjam, kada spavam, kažem, više mislim na one koje nisam osvojio i to me motivira. Najdraža medalja? Možda mi je najveća uspomena prvo olimpijsko zlato u Pekingu, a onda u Hrvatskoj kada mi je i obitelj bila na tribinama. Te dvije medalje ostaju malo više u pamćenju od drugih.
U pamćenju je za sva vremena iz tog u Areni ostala scena s Ivanom Balićem...
- Ivano je prošao Sorhainda i ja sam spojio pa ga udario blizu lica. To je bilo za dvije minute, ali suci nisu pokazali. I onda sam se u toj situaciji sjetio što mi je tata govorio, ostao sam miran, nisam rekao ništa, samo se malo smijao. Možda je ispalo arogantno, no samo sam pokušavao ostati miran, ne poluditi. I godišnje valjda pet-šest puta vidim tu snimku. Ma, kažem, bila mi je čast igrati protiv Ivana jer obojica smo za mnoge bili najbolji na svijetu. On i cijela ta ekipa, Metličić, Lacković, Vori, Džomba, Sulić, promijenili su rukometnu igru. Ta će ekipa ostati jedna od najboljih u povijesti, poput Švedske, Rusije, nas, možda sada Danska i Španjolska mogu to napraviti. Na svakoj poziciji Hrvatska je imala najbolje igrače na svijetu i bila mi je čast boriti se protiv njih. Na tom turniru i mediji su još malo podigli naše rivalstvo, sjećam se da su novinari pisali nešto što nikad nisam rekao. Ivano i ja nikad nismo igrali zajedno, pa ne možemo reći da smo prijatelji, ali ja ga poštujem.
Preporučite li Hrvatsku u svlačionici PSG-a?
- Svima! Kažem im da je obavezno doći u Hrvatsku, da ne idu na Havaje, već da za sat i pol zrakoplovom iz Pariza dođu na najbolje mjesto na svijetu, najljepšu obalu, otoke. Hrvatska ima sve. Uvijek volim doći u Trogir vidjeti svoje, pa malo na brod da obiđem Dalmaciju.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
