Jandrek: Mami sam obećao da ću zaigrati na punom Poljudu

Joan Carrillo poveo je na Kup ogled s Oriolikom prošaranu momčad s nekoliko mladih igrača, među kojima je i Robert Jandrek, veznjak koji je iz Sinja stigao u Hajduk utabanom stazom, kojom su prije njega kročili i braća Runje, Hrgović, Sablić, Vukušić, Tičinović...

Jandrek je do sada za prvu momčad Hajduka upisao devet nastupa, svih devet puta ulazio je s klupe, a Carrillu se nametnuo dobrim igrama u B momčadi.

- Nadam se da ću protiv Oriolika odigrati barem dio utakmice, no važnije od mog nastupa je pobjeda. Moramo vratiti samopouzdanje i dobru igru nakon poraza od Rijeke, kako bi što bolje iskoristili seriju domaćih utakmica koja nas čeka nakon povratka iz Slavonskog Broda - kaže dvadesetogodišnji Jandrek, koji je u dresu Hajduka debitirao u proljeće na gostovanju u Zaprešiću.

Nedavno je, nakon što je zabio gol za B momčad, otkrio i jednu njegovu tajnu. Robert je nakon postignutog gola skinuo dres, ostao u majici na kojoj je bio ženski lik, podigao glavu i pokazao prstima prema nebu. Bio je to gol posvećen njegovoj pokojnoj majci.

- Majka mi je bila sve u životu, najveća potpora i inspiracija. Umrla je u siječnju prošle godine nakon duge borbe sa zloćudnom bolesti koja joj se dva puta vraćala. Njoj u spomen uzeo sam broj 47, jer je bila rođena 4. srpnja. Pred smrt sam joj obećao da ću kad - tad zaigrati za Hajduk na punom Poljudu. Zaigrao jesam, sad još čekam nastup na velikoj utakmici, a to obećanje mi je dodatni motiv.

Rijetki su znali da je Robertova mama umrla svega tri dana prije odlaska na pripreme.

- Znali su ljudi u klubu i moji suigrači, oni su mi pomogli da prebrodim to jako teško razdoblje, i na tome sam im jako zahvalan. Nije bilo lako, zaboli me svaki put kad se sjetim mame, ali moram ostati čvrst i ići dalje. Znam da ona sve ovo gleda s neba, da je ponosna i da pazi na mene.

Robert ima veliku podršku troje braće i dvije sestre koji žive u Sinju, odakle je stigao prije dvije godine na preporuku Vika Lalića i Gorana Vučevića.

- Oni su me gledali i preporučili. Bilo je još interesa, ali Hajduk je bio najkonkretniji, a kako sam i prije iz Junaka dolazio kao pionir igrati za Hajduk, dileme nije bilo. Počeo sam kod Marija Osibova, brzo sam se privikao i postao standardan u B momčadi, kasnije sam nastavio i kod trenera Igora Loze, te sam vrlo brzo priključen seniorima. Bio sam u konkurenciji kod trenera Burića i Pušnika, ali mi je trener Carrillo prvi dao priliku. Ponosan sam na sve što sam do sada napravio, ali nemam namjeru stati, jer imam cilj. Želim postati standardan prvotimac Hajduka, nadam se da će mi se uz malo sreće želja i ispuniti.

Za sebe kaže da mu nedostaje mirnoće i sigurnosti u igri, trener Carrillo upozorava ga da ne smije griješiti u dodavanjima, a manjak nastupa nadoknađuje radom na treninzima, gdje se kali u duelima s igračima poput Radoševića i Lopeza, koji su igrali u velikim momčadima Napolija i Barcelone.

- Sve su to vrhunski igrači od kojih se puno može naučiti i napredovati igrajući protiv njih.

Hajduk je dobro gurao na početku sezone, no porazi od Osijeka i Rijeke gurnuli su ih korak unatrag. Slučajno ili ne, poklopilo se to s transferom Nikole Vlašića u Everton. Carrillo intenzivno traži Vlašićevog nasljednika, a na pitanje može li on biti taj, Robert je ostao hladan.

- Vlašića sam pratio od malih nogu, pa iako je mlađi od mene, mogu slobodno reći da mi je bio neka vrsta uzora. Upoznali smo se dok je bio na Poljudu, postali smo i prijatelji, družili smo se, i sretan sam što je napravio veliki transfer. Igramo sličnu poziciju i ako mi se ukaže prilika pokušat ću ga dostojno zamijeniti. No nemojte očekivati da kažem kako ću ja biti novi Vlašić, ne bih želio da se to tako shvati. Imam svoj put, nadam se da ću ispuniti svoj san i zaigrati standardno za prvu momčad, odigrati utakmicu pred punim Poljudom, te pomoći Hajduku da bude što bolji - zaključio je mladi veznjak.