Obitelj je živjela u bjeloruskom gradu Hoinikiju kada se dogodila katastrofalna nesreća u Černobilu od čije su posljedice umrli mnogi ljudi, a među njima i njegov otac Mihailo..
Izgubio oca u Černobilu, danas će u Zagrebu napasti Dinamo...
Dinamo dočekuje moskovski CSKA u rezultatski nevažnoj utakmici. Zagrepčanima nije ugrožena prva pozicija jer imaju nedostižna četiri boda prednosti naspram drugoplasiranog Wolfsbergera koji ne smije izgubiti od Feyenoorda da bi prošao u sljedeću fazu natjecanja.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
Na klupi ruske momčadi sjedi mladi, a već iskusni Viktor Gončarenko (43), kojem je černobilska tragedija oduzela oca pa se već u ranom djetinjstvu morao oblikovati kao osoba.
Gončarenko je rođen u bjeloruskoj obitelji srednje klase, njegov nogometom zaluđeni otac bio je inženjer, a majka je bila voditeljica trgovine u Hoinikiju, a Viktor je od malih nogu pokazivao interes za nogometom.
Tada je Hoiniki bio relativno ugodan grad za život, sve do katastrofe u nuklearci poznatoj kao Černobil kada je njegov grad zasipan radioaktivnim česticama.
Katastrofa, međutim, nije utjecala na ambicije njegovih roditelja za mladog Viktora. Njegovi prijatelji pričaju o tome kako su ga roditelji oduvijek nastojali obrazovati prema najvišem mogućem standardu kako bi mu učinili život boljim. Stoga su i oni bili iznenađeni što su mu roditelji dopustili da se pridruži nogometnoj akademiji s tek devet navršenih godina.
Tamo su treneri primijetili njegovu radnu etiku i ustrajnost pa su upravo te dvije osobine istaknuli kao njegove najveće vrijednosti.
Gončarenko se nije bojao suočiti se s izazovima koji su mu postavljeni na terenu, ali, nažalost, morao se suočiti sa zastrašujućim izazovima i izvan terena.
Njegov otac, Mihail umro je 1993. godine od posljedica nuklearne katastrofe u Černobilu, a užasan gubitak potaknuo ga je da bude još bolji jer su mu upravo roditelji bili najveća podrška za uspjeh u nogometu.
Gončarenko je znao da ako želi postati da profesionalac, mora doći u kontakt s boljim igračima i trenerima pa je 1995. upisao prestižni Državni fakultet olimpijskih rezervi u Minsku zajedno s legendom bjeloruskog nogometa Aleksandrom Hlebom, a ondje je imao velike koristi od rada s boljim nogometašima i njegov razvoj je ubrzan.
Samo tri godine nakon upisivanja fakulteta, Gončarenko je zaigrao za prvu momčad Bate Borisova i osvojio dva naslova prvaka prije nego što je karijeru morao prekinuti zbog ozljede 2003. godine. Oni koji ga poznaju tvrde da se Viktor nikad ne bi bavio trenerskim poslom da nije došlo do ozljede koja je promijenila njegovo mišljenje.
Prvo trenersko iskustvo 'zaradio' je u sezoni 2003/04. u matičnom klubu, Bate Borisovu gdje je bio pomoćni trener Igora Kriušenka. Gončarenko je to vrijeme iskoristio za rad na svojim vještinama i pripremama za vođenje momčadi.
Priliku kao glavni trener kluba dobio je 2007. kao 30-godišnjak i odmah naglasio igračima da će se njihova kondicija i brzina rada morati poboljšati.
Bateu se rizik s neiskusnim trenerom svakako isplatio, pod njegovom palicom osvojili su četiri uzastopna bjeloruska prvenstva (2008/09. - 2011/12.) i bjeloruski kup (2009/10.), a 2008. postali su prvi bjeloruski klub u povijesti koji se plasirao u grupnu fazu Lige prvaka, a i sam Gončarenko u tom je razdoblju primio brojne individualne nagrade.
Gončarenko se zatim odlučio na stepenicu više pa se uputio u Rusiju gdje je vodio prvoligaše Kuban Krasnodar i Ural, koji je napustio nakon tek šest utakmica.
Sljedeći angažman imao je u moskovskom CSKA, ali kao pomoćni trener Leonidu Slutskom. Tamo se zadržao do kraja sezone kada odlučuje da ipak on želi biti taj koji drži 'glavnu' riječ pa je došao u ispodprosječnu Ufu i imao solidnu polusezonu prije nego što se vratio u CSKA, ali kao glavni trener. Na klupi je zamijenio Slutskog koji ga je vjerojatno i preporučio za posao.