Bio je šarmer i ljubimac žena, svjetski prvak, a Tito mu je darovao zlatni sat s potpisom!

Damir Šolman (74) umro je nakon duge bolesti. Bio je jedan od najvećih košarkaša. Vrsni strijelac, sjajan čovjek, veliki sportaš.... 

POGLEDAJTE VIDEO: Predstavljanje knjige o Damiru Šolmanu

Pokretanje videa...

19:42

Predstavljanje knjige Tomislava Gabelića o Damiru Šolmanu | Video: kk split

Na Olimpijskim igrama, svjetskim i europskim prvenstvima Šolman je odigrao 68 utakmica i zabio 419 koševa, osvojio je dva olimpijska srebra, zlato i srebro na svjetskim prvenstvima te dva zlata i srebro na europskim prvenstvima. Tome treba dodati i dvije zlatne medalje s Mediteranskih igara i pet zlatnih medalja osvojenih na Balkanijadama. Ukupno je u reprezentativnoj karijeri osvojio čak 14 medalja!

- Pripadao sam generaciji koja je sport prije svega smatrala nadmetanjem i viteštvom, i zbog toga su nama olimpijske medalje uvijek značile mnogo više od medalja osvojenih na svjetskim i europskim prvenstvima, o Mediteranskim igrama i Balkanijadama da i ne govorim. No zlato iz Ljubljane ipak ima posebno mjesto u mom srcu - kazao je Šolman.

Tomislav Gabelić napravio je monografiju o Damiru Šolmanu. 

Damir Šolman rodio se i odrastao u Zagrebu, prve košarkaške korake napravio je u Mladosti, u kojoj je igrao s još jednim legendarnim igračem Nikolom Plećašom. Obojicu je Petar Skansi pozvao u Jugoplastiku, no Plećaš je na užas suigrača iz Mladosti izabrao odlazak u omraženog gradskog rivala Lokomotivu. Odlazak dvojice najboljih igrača bio je udarac od kojeg se Mladost nikad nije oporavila, bio je to kraj njihovih prvoligaških ambicija, a svi kasniji uspjesi koje su Plećaš i Šolman postizali u klubovima i reprezentaciji bili su bolan podsjetnik na propuštenu priliku da i oni postanu dio elitnog društva. Tek što su otišli iz Mladosti, Šolman i Plećaš okitili su se olimpijskim srebrom u Meksiku, dvije godine potom i svjetskim zlatom u Ljubljani, a tri godine nakon odlaska iz kluba čuvali su jedan drugoga u utakmici koja je odlučivala o državnom prvaku...

Damir je po svom karakteru miran i staložen, a to kako se brzo stopio s temperamentnim i bučnim Splitom i Dalmacijom, i kako je od "gospona" brzo postao "šjor", većini je do dan danas potpuno neobjašnjivo. No kako se u životu baš ništa ne događa slučajno, tako ni Damirov dolazak u Split ni brza prilagodba nisu slučajni. Jednostavno, do toga je prije ili kasnije moralo doći, ako ni zbog čega drugog, ono zbog nevjerojatne koincidencije da je anagram njegova imena - Miran Dalmoš! Dakle, Damir Šolman je ustvari - Miran Dalmoš! A upravo je ta njegova mirnoća i staloženost bila i te kako korisna. Srčani i temperamenti Splićani teško su proživljavali poraze, a u takvim je situacijama upravo Damir bio dovoljno hladan da stane između sudaca i svojih suigrača, koji su mu često prigovarali da se ''ne zna ni naljutit' 'ka čovik''.

Damira su zvali "gospodin s parketa" a u svlačionicu Jugoplastike donio je neke nove navike kada su u pitanju higijena, odijevanje...
U to smo vrijeme od kluba dobili odijela koja smo morali nositi na putovanjima, ali Damir ih je nosio baš svaki dan. Čak i kad bismo imali dva treninga, on bi se i na jutarnjem i na popodnevnom treningu pojavio u odijelu. Naravno, s uredno ispeglanom košuljom, kravatom... Ma tko bi se sređivao dva puta na dan, i to za trening – kazao je Damirov suigrač Duje Krstulović, koji mu je zbog urednosti prozvao "Niklovani"

Zbog izgleda, šarma i odijevanja Damir je bio ljubimac žena. U jednom dnevnom listu provedena je anketa među pripadnicama ljepšeg spola o tome tko je najšarmantniji košarkaš. "Prestižni naslov" očekivano je osvojio jer je bio ljubimac navijačica širom bivše države. U ono je vrijeme kružila šala kako bi u rijetkim trenucima kad bi Damir sjeo na klupu malo predahnuti, pola djevojaka u dvorani gledalo prema klupi Jugoplastike, umjesto na drugu stranu terena na kojoj se odvijala igra.

Za razliku od svojih partnera koji su išli na nogometne utakmice, djevojke su radije birale košarku, kako zbog komfora u dvoranama, tako i zbog visokih i zgodnih mladića u lijepim dresovima, a posebno su bili atraktivni žuti dresovi Jugoplastike nabavljeni u Americi, identični onima koje su nosili igrači Los Angeles Lakersa.

Premda je kroz klupsku i reprezentativnu karijeru Damir ostvario mnogo toga i osvojio bezbroj medalja, naslova i priznanja, teško da bi ga u kratkim crtama išta bolje opisalo od dva šuta, jednoga koji je zabio te drugoga koji nije ni uputio prema košu. Prvi je, naravno, šut za pobjedu u majstorici protiv Bosne 1977. godine, a drugi je onaj iz Tel Aviva, iz finala Kupa prvaka 1972. godine protiv Ignisa iz Varesea, koji nije ni uputio prema obruču zbog toga što su ga dva protivnička igrača faulirala prije negoli je i uhvatio loptu.

- Talijani su promašili svoj zadnji napad 17 sekundi prije kraja, loptu je uhvatio Manović, koji je poveo sredinom terena, Rato je trčao s desne strane a ja s lijeve. Bio sam malo ispred obojice i Manović je dodao loptu meni, ali ja tu loptu nikad nisam prihvatio u ruke. Da jesam, sigurno bih je dodao Rati ili šutnuo, pa pogodio ili promašio, Bože moj, ni prvi ni zadnji put, i promašaji su dio utakmice. Međutim, ja tu loptu nikad nisam ni uhvatio u ruke. Čim je došla do mene, faulirala su me dva talijanska igrača, suci nisu ništa svirali, lopta se otkotrljala u ruke Meneghinu, koji ju je zadržao tih nekoliko sekundi do kraja utakmice i sve je bilo gotovo. Mi smo, naravno, poludjeli na suce, ali od svega toga nije bilo ništa. Ima jedna fantastična fotografija na kojoj sjedim na parketu dvorane u Tel Avivu spuštene glave, koja možda i najbolje oslikava kako sam se tad osjećao...- kazao je Šolman.

Damir je svoje prvo veliko zlato osvojio na Svjetskom prvenstvu koje se igralo 1970. u Ljubljani. Osvajali su košarkaši medalje na velikim natjecanjima i ranije, no Ljubljana je ipak bila nešto posebno, ne samo zbog zlata - nego i zbog toga što se igralo na domaćem terenu. Bila je to prekretnica koja je košarku po popularnosti stavila uz bok do tada nedodirljivom nogometu. Nakon Ljubljane ništa više nije bilo isto, košarka je postala nacionalni sport, na svakom koraku nicali su koševi, uređivali se tereni, djeca su se upisivala u klubove...

Dan nakon Svjetskog prvenstva zlatni reprezentativci posebnim su vojnim zrakoplovom odletjeli u Beograd na prijem kod Tita. On je njima čestitao na osvojenom zlatu, a oni njemu rođendan, baš kao što mu je Stane Dolanc i obećao prije natjecanja.

- Teško je i zamisliti koliko je Svjetsko prvenstvo bilo u ono vrijeme važan događaj i koliko nas je ta zlatna medalja učinila popularnima. Nije se baš tad tako jednostavno slalo posebne zrakoplove i odlazilo na prijeme... Bilo je planirano da ostanemo maksimalno pola sata u razgovoru s Titom, no na kraju smo ostali i mnogo dulje. I Tito i njegova supruga Jovanka bili su vrlo dobro upoznati s tijekom prvenstva i rezultatima, očito je da su gledali utakmice jer su znali koga smo sve pobjeđivali, a i nas su, uglavnom, prepoznavali. Ondašnji pomoćni trener reprezentacije Lazar Lečić darovao je Titu svoju zlatnu medalju, a on je nama za uspomenu na veliki uspjeh dao zlatne satove Schaffhausen s ugraviranim potpisom - prisjetio se Šolman.

Bilo je to za igrače vrlo zanimljivo iskustvo, ali umalo se na kraju iz svega izrodio i ozbiljan skandal. Tijekom prijema igrači su saznali da nemaju organiziran prijevoz natrag u Ljubljanu, iz protokola su ih hladno obavijestili kako je njihova zadaća bila dovesti ih Titu, a za povratak u Ljubljanu ili kućama morali su se pobrinuti sami. I igrači su se pobunili. Sve stvari su im ostale u Ljubljani, nekima su čak i supruge bile ondje, a u Beograd su doputovali na brzinu, samo u odijelima... Kad su vidjeli da neće ići drugačije, zaprijetili su da će se preko kapetana Ive Daneua požaliti Dolancu i Titu, a na sam spomen takve mogućnosti sve se na brzinu zataškalo te su ih odmah vratili vojnim zrakoplovom u Ljubljanu.

U sedamdesetim godinama prošlog stoljeća medalje na velikim natjecanjima osvajale su uglavnom tri reprezentacije, SAD, SSSR i Jugoslavija. Dvije supersile u svakom pogledu i mala nesvrstana Jugoslavija kao nekakva treća opcija.

- Amerikanci su nama uvijek bili veći 'skalp', ako se to tako može reći, a na Sovjete smo se posebno palili zbog toga što smo protiv njih igrali češće i što su nas pobjeđivali. Sovjeti su nas prezirali zbog toga što smo simpatizirali Zapad, a Amerikanci su nas smatrali zemljom 's one strane željezne zavjese'. Mi smo se držali nekako između i pokušavali napraviti nemoguće, pobijediti i jedne i druge. I često nam je to i uspijevalo...- ponosan je Šolman.

Split je u sedamdesetima bio prijestolnica jugoslavenskog sporta, nogomet, košarka, vaterpolo, veslanje, jedrenje...  A kada su 1971. i Hajduk i Jugoplastika osvojili naslov prvaka, u čast tog velikog uspjeha igrači obje momčadi dogovorili su "puštanje brkova". Dogovor su ispoštovali svi, ali je nakon nekog vremena brkove zadržao samo Rato Tvrdić. Jugoplastika je tada dobila i pravu pravcatu klupsku himnu, koju je otpjevao i onda iznimno popularni Mišo Kovač uz pratnju kvarteta Studio, a poslije i klupsku maskotu, popularnog Žutka, kojeg je izradio dizajner tvornice Jugoplastika Zdenko Milišić.

No Split je oduvijek bio i grad pobjednika, grad u kojem su se priznavali samo oni najbolji i u kojem ništa osim prvog mjesta nije bilo vrijedno spomena. Kako u ostalim sportovima, tako i kad je o košarci riječ. Jugoplastika je navijače razmazila osvajanjem naslova prvaka 1971., finalom Kupa prvaka 1972. te svjetskim klupskim prvenstvom koje je odigrala u Brazilu 1973. godine, pa su nakon toga sva izgubljena finala i sva osvojena druga mjesta doživljavali s popriličnom dozom razočaranja. Jugoplastika je nakon čak četiri druga mjesta u državnim prvenstvima - 1972., 1974., 1975. i 1976. godine, kao i izgubljenog finala Kupa pobjednika kupova od lenjingradskog Spartaka 1973. godine, izgubljenog finala Kupa protiv Crvene zvezde 1975. godine posprdno nazvana "drugoplastika".

No i tome "podbadanju" da su "drugoplastika" došao je kraj. Jugoplastika je prvi klub s prostora bivše države koji je osvojio trostruku krunu, prvenstvo, kup i Kup Radivoja Koraća 1977. godine. Najprije su protiv Fortituda Alca obranili naslov najbolje momčadi u Kupu Radivoja Koraća, koji su osvojili i godinu ranije, potom su u majstorici prvenstva u Beogradu, Šolmanovim košem u zadnjoj sekundi pobijedili Bosnu, da bi par dana kasnije slavili u Kupu protiv Kvarnera. Posebno je u sjećanju starijim navijačima taj Šolmanov šut za pobjedu.

- Od trenutka u kojem sam ispustio loptu iz ruku, pa do trenutka u kojem je lopta prošla kroz mrežicu, prošla je u mojim mislima cijela vječnost. Pazio sam samo da ne padnem na Varajića kako mi suci ne bi slučajno svirali prekršaj u napadu, a u isto vrijeme sam gledao kako lopta leti prema obruču. Već sam pao i na pod, a lopta je još letjela, letjela, letjela... Sportaše često znaju pitati koji im je trenutak u karijeri najdraži i mnogima je teško odlučiti. Eto, ja sam imao sreću da je ljepota i važnost toga koša otklonila bilo kakvu dvojbu, meni je stvarno bilo lako izabrati... - kaže Šolman, koji je bio veliki strijelac, i to u vrijeme prije nego su uvedene trice.  

- Uvijek sam govorio da ne žalim ni za čim u svojoj karijeri osim za tim što su trice uvedene godinu dana nakon što sam se umirovio. Da je u moje vrijeme bilo trica, mogao sam postići mnogo više koševa i zaraditi više novca. Svaki pravi strijelac po prirodi je 'guzičar', sebičnjak koji prije svega gleda prema košu. I kad ima priliku dodati, vrlo često šutne jer mu je to u prirodi. Nije to ružna karakteristika, jednostavno, svaki pravi strijelac mora biti egoističan i mora  najprije gledati kako će zabiti koš. Takav sam bio i ja.

- No zabijati mnogo koševa i juriti za rekordima nije isto, iživljavanje na suparniku koji je već poražen nikad nije bilo u mojoj prirodi. Sport je za mene prije svega viteštvo. Nijedan suparnik nije zaslužio da se na njemu iživljavaš ili da ga ponižavaš. Zašto juriti 40 ili 50 koševa u već dobivenoj utakmici ako na klupi ima mlađih igrača koji jedva čekaju priliku zaigrati i zabiti pokoji koš. Ako me pamćenje služi, najviše u karijeri zabio sam Karlovcu, čini mi se 56 koševa, jednom sam zabio 44 Arisu..., ali doista ne pamtim te podatke zbog toga što mi individualni učinci nikad nisu bili važni. Košarka je za mene prije svega kolektivni sport, a momčad i viteštvo iznad svega.

Nakon 16 odigranih sezona Damir je uspješnu karijeru zaključio spektakularnom oproštajnom utakmicom kombinirane momčadi Jugoplastike i selekcije Zvijezde prijatelji, u koju je uvrstio europske velikane Waynea Brabendera, Renza Barivieru i Pierluigija Marzoratija te bivše suigrače iz reprezentacije Krešimira Ćosića, Željka Jerkova, Rajka Žižića, Dragana Kićanovića, Dražena Dalipagića, Zorana Slavnića... Krcate Gripe ispratile su ga 10. lipnja 1983. godine ovacijama s parketa nakon 12 minuta i 12 sekundi igre, kapetansku vrpcu predao je Željku Poljaku, a onda je krenuo prema svlačionici dok su gledatelji tisućama žutih karanfila zasipali parket s kojeg je otišao u zasluženu igračku mirovinu.