Izaći na krcati Poljud za mene je ravno nastupu u dresu Reala

Bilo je dosta lijepih, bilo je i nekih tužnih momenata, ali iz Splita odlazim sretan, pogotovo nakon što sam primio jako puno poruka od navijača, suigrača, prijatelja... koje sam ostavio u Splitu. Lijepo je znati da te toliko ljudi cijeni i poštuje kao osobu, bez obzira što mislili o tvom doprinosu na terenu, kazao je u oproštajnom intervjuu Said Ahmed Said, koji će u nastavku sezone igrati za portugalski Rio Ave.

Potpitanja nije trebalo ni postavljati, jednom kad je otvorio dušu, riječi i uspomene su samo navirale iz njega...

- Nikad neću zaboraviti svoj prvi gol u dresu Hajduka protiv Iasia, iako je to bila vjerojatno moja najgora utakmica. Jednako tako ni utakmicu protiv Maccabija, i moj prvi izlazak na krcati Poljud. Nevjerojatno... Bila je to sjajna utakmica, iako nije završila onako kako smo željeli. Pa onda ludnica protiv Brondbyja, pa pobjede u Maksimiru i Rijeci nakon dugo vremena, Pa moj prvi hat trick u karijeri protiv Rudeša...

I Erceg i ja smo željeli izvesti penal....

Navijačima Hajduka još uvijek su bolne uspomene na ispadanje od Maccabija, na promašeni Saidov  penal koji je i  Erceg želio izvesti. Da je zabio i odveo Hajduk u skupinu Europske lige, tko zna gdje bi Hajduk i Said bili danas.

- Da sam zabio taj penal kao što sam zabio Rijeci, Evertonu, Lokomotivi, koji su isto tako bili teški, bio bih heroj, ovako su mnogi ljuti na mene... Već sam davno pojasnio da trener nije odredio šutera penala, Ante je želio pucati, ja sam isto želio... Možda sam trebao ostaviti loptu njemu, ili je on morao pustiti mene da u miru i bez pritiska pucam. Ali... Sad je kasno... 

Jedna od rijetkih neugodnih uspomena koju nosi iz Splita je napad u centru grada i oštećivanje automobila kojim se koristio.  

- Do te utakmice s Dinamom imali smo i igru, i atmosferu, i rezultate, a nakon smjene Kosa i Branca, i napada na nas igrače u gradu, sve se okrenulo. Više se nije znalo ni tko upravlja klubom, ni tko vodi momčad, ni tko igra... Došlo je do brojnih promjena, neki igrači su jednostavno gurnuti u stranu i više ništa nije bilo isto. U takvoj atmosferi ni rezultat nije mogao biti bolji.  

Od trenera se, zanimljivo, najradije sjeća Zorana Vulića i Marija Carevića. 

- Kod Pušnika i Carrilla sam igrao, ne znam zbog čega me Kopić gurnuo na klupu, ali o njemu mogu reći da je puno bolji trener nego osoba. Vulić i Carević su na mene ostavili sjajan dojam, odlično se radilo i treniralo, nije mi jasno zbog čega su morali otići, pa nisu oni čudotvorci da nas vrate u život u sedam dana. Čim je došao Oreščanin znao sam da za mene nema više budućnosti u Hajduku. Pogotovo nakon što su objavili da nisam spreman, što naravno nije bila istina...

Bez obzira na sve što se događalo, Hajduk će, kaže,  zauvijek ostati u njegovim srcu. 

- Bilo je uspona i padova, ali Hajduk je najveći i najbolji klub u kome sam do sada igrao. Istrčati na krcati Poljud je za mene osjećaj ravan osjećaju da zaigram za Real. Hajduk je najbolji klub u Hrvatskoj i stvarno sam tužan da ga ne vode kvalitetniji ljudi, koji će osigurati ovim sjajnim navijačima bolje rezultate. Tužan sam što sam ovako morao otići, ali Hajduk će zauvijek ostati moj klub, uvijek ću ga pratiti, evo, i danas ću gledati utakmicu iz Osijeka i navijati za moju braću... 

Iz Splita nosi brojna prijateljstva. 

- Ne mogu sve ni nabrojati, sve su to moji prijatelji, braća, od cimera Savvasa, preko Memolle, Hamze, Jeffersona, Ohandze, do Lovre, Niksija, Tome, Niže, Tuše, pa ranije Sušića, Futacsa... Ne smijem zaboraviti Juru, Borju, Gyurcsóa... I ove mlade. Apeliram na ljude u klubu da imaju strpljenja s njima, jer sve su to sjajni momci i igrači, od Ante koji je potpisao za City, preko Brade, Darka, Delića, Šege, i za mene najvećeg potencijala - Tonia Teklića. On je top talent.

Zaokret i želju kluba da nastavi s mladima je pozdravio. 

- To je dobro za klub, ali mladima treba vremena. Nije lako mladom igraču igrati na Poljudu, veliki je to pritisak, i ljudi moraju imati strpljenja s njima, jer su jako dobri. Samo trebaju vremena.

Ponosan je na ono što je napravio u bijelom dresu. 

- Žao mi je što nisam igrao više i pokazao sve što znam, ali kad se zbroje golovi i asistencije, na svako drugoj odigranoj utakmici sam sudjelovao u golovima. Statistika ne laže, ali duboko u sebi znam da sam mogao čak i bolje, samo da su mi dali da igram. Neki su govorili da sam sebičan, ali dva puta sam bio najbolji asistent, i to nešto govori. Neke kartone i sukobe sam napravio u žaru borbe, jer sam želio dobro Hajduku, nisam razmišljao o sebi i svojoj statistici. 

Jednako kao Hajduk, tako će i Split nositi u srcu. 

- Prekrasan grad, sjajna klima, hrana, ljudi... Sigurno ću se vraćati u Split. Žao mi je što nakon napada u centru grada nisam mogao tako puno izlaziti kao ranije, ali to neće ništa promijeniti u mojoj percepciji grada i ljudi. Split je ludo lijep i zanimljiv grad, pogotovo ljeti.

Za kraj je želio dodati još nekoliko imena. 

- Sigurno ću nekoga zaboraviti, ali osim suigrača u klubu ima i još puno sjajnih osoba, od oružara Punde koji mi je bio poput oca, i njegove obitelji, fotografa Mira i Robija, fizioterapeuta Darija i Gruje, svih gospođa koje rade u klubu...

Podsjetimo Said je za Hajduk debitirao 14. srpnja 2016. u rumunjskom Iasiju, dok je posljednji put bijeli dres nosio 25. studenoga 2018. godine protiv Slaven Belupa na Poljudu. Zanimljivo, oba susreta su završila 2:2 i u oba ta dvoboja, prvom i zadnjem, Said je bio strijelac.Odigrao je ukupno 89 službenih utakmica u dresu Hajduka, zabio 29 golova i imao 15 asistencija...