Ismijao sam japansku tehniku kad sam uspio zabiti 28 golova

Imate fotografije sa sportskim legendama? Šaljite nam ih na sport24@24sata.hr, Viberom i WhatsAppom na broj 099/224-2424 ili na Facebook stranicu facebook.com/24sataSport/. Svaka fotografija objavljena u tiskanom izdanju 24sata bit će honorirana. 

''Koliko smo nekad respektirali starije suigrače najbolje svjedoči primjer s početka moje karijere. Bio je siječanj 1977. godine, prije treninga kupio sam kao i uvijek novine, i u njima pročitao svoje ime na popisu kandidata za reprezentaciju koja je u svibnju igrala TV turnir s Italijom, Mađarskom... Bilo mi je tek 17 godina, i odmah sam se okrenuo i otišao kući, zbog toga što me bilo sram ući u svlačionicu, da me stariji suigrači ne bi zezali zbog toga što je netko pogreškom uvrstio moje ime na popis reprezentativnih kandidata. Nikome se dva dana nisam javljao, nisam išao ni na treninge, a onda me nazvao trener i upitao što se događa. Rekao sam mu da sam prehlađen i da ću doći sutra. Kad sam se pojavio na bazenu, svi mi čestitali na pozivu, ipak nije bila pogreška, no meni je i dalje bilo neugodno. Postao sam reprezentativac, a bilo me sram skidati se u svlačionici sa starijim suigračima''

Milivoj Bebić bio je veliki vaterpolist, jedan od najboljih na svijetu. Ne samo zbog osvojenih medalja i trofeja, nego i zbog toga što je cijeli svoj život posvetio sportu koji je postao dio njega od prvoga dana od kad je došao na bazen. A jednako tako je mogao završiti i u bilo kojem drugom sportu, recimo nogometu koji je trenirao godinu dana u Hajduku, na košarci zbog toga što su Gripe udaljene svega dvjestotinjak metara od Barakovićeve ulice u kojoj je odrastao, na tenisu ili plivanju poput svojih susjeda Željka Franulovića, Nikole Pilića, Đurđice Bjedov... 

Split je tih šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća bio pravi rasadnik šampiona, a oni su u pravilu sportske karijere započinjali u klubovima koji su bili najbliže kvartu u kome su odrasli. Tako je u to vrijeme svaki splitski kvart imao i 'svoju' plažu, a ekipa iz Bebićevog kvarta kupala se uglavnom na Firulama i Zenti. A djeca kao djeca, znatiželjna kakva već jesu, radije su kriomice skakala u bazen, koji je tad bio atrakcija, nego u more. I tako je sve počelo, ilegalnim kupanjem, potom prvim plivačkim treninzima, a kad jednom stekneš prijatelje, više nema natrag... No ljeto bi brzo završilo, a Split nije imao pravi zimski bazen, nego popularnu 'Kadu', bazen smanjenih dimenzija, u kome su u zimskim mjesecima plivači i vaterpolisti mogli samo održavati formu.

- Vaterpolo je bio ljetni sport, igralo se u ljetnim mjesecima na otvorenim bazenima i u moru, no kako su se po svijetu počeli graditi zatvoreni bazeni i vaterpolo je mijenjao kalendar. A kako Split sve do Mediteranskih igara 1979. nije imao pravi zatvoreni bazen, trenirali smo gdje smo stigli. Većinom u 'Kadi', dok bi vikendima odlazili na mini pripreme na Hvar ili u Šibenik, u njihove hotelske bazene... - prisjetio se Bebić, koji je svoju prvu medalju osvojio baš na Mediteranskim igrama u svom gradu.

U to je vrijeme nekako sve išlo redom, bez preskakanja stepenica, no Bebić je ipak napredovao brže od ostalih. Prvi je iz svoje generacije upao u prvu momčad POŠK-a, u kojoj je kao najmlađi morao kući nositi kapice, prati ih, sušiti i izglačati, kako bi bile spremne za sljedeći trening. Na pripremama reprezentacije vodio je brigu o kapicama, nosio lopte, i skupljao minute na turnirima, no ne i na europskim i svjetskim natjecanjima. 

- Bio sam potrebniji u juniorskoj reprezentaciji u kojoj sam bio nositelj igre, a u seniorima bih i onako sjedio na klupi. Tko bi se izborio za mjesto pored Rudića, Belamarića, Bonačića, Lozice, Polića.... Tek sam na Mediteranskim igrama u Splitu dobio ozbiljniju minutažu. 

A jednom kad je počelo, uspjesi su se samo nizali. Olimpijsko srebro i zlato iz Moskve i Los Angelesa, europsko srebro iz Sofije, mediteranska zlata iz Splita i Casablance, srebro i bronca s Univerzijada u Ciudad de Mexicu i Kobeu, bronca i srebro s Fina kupova u Beogradu i Long Beachu... Sa svojim POŠK-om Bebić je osvojio dva domaća kupa 1980. i 1983. europski Kup kupova 1982. i 1984., Europski superkup 1984., Mediteranski kup 1983. i 1985, FINA ga je tri put proglasila službeno najboljim svjetskim vaterpolistom, 1982., 1984. i 1985. godine, jugoslavenski je rekorder po broju odigranih utakmica i postignutih golova, a svjetski rekorder po broju postignutih golova na jednoj službenoj utakmici...   

- Osvojio sam puno toga ali sam mogao i više. No sve treba promatrati u kontekstu vremena, u naše vrijeme velika natjecanja su bila svako četiri godine, tako da si u karijeri mogao otići na dva, eventualno na tri svjetska ili europska prvenstva, Olimpijske igre, i to je bilo to.... - kaže Bebić, koji je uz to morao na godinu dana prekinuti karijeru zbog vojnog roka, a u reprezentaciju ga nisu pozivali nakon što je otišao u inozemstvo. 

- Moram biti iskren i priznati da su u to vrijeme sportaši ipak imali neke privilegije, pogotovo reprezentativci. Nismo u vojsci radili baš sve kao ostali, a moglo se i trenirati... Žao mi je jedino što sam zbog vojske odustao od Ekonomskog fakulteta. Naime, u to su vrijeme oni sa završenom srednjom školom služili vojni rok 15 mjeseci, a oni sa završenom višom školom i fakultetom 11 mjeseci. Meni su iz Saveza 'sugerirali' da idem u vojsku u neolimpijskoj godini, ali kako nisam diplomirao, morao sam u vojsku duže. Zbog toga sam se odmah prebacio na Višu ekonomsku, na brzinu je završio kako bih iskoristio prednost kraćeg vojnog roka... 

Za reprezentaciju Jugoslavije Bebić je odigrao 300 utakmica i zabio 620 golova, iako je za reprezentaciji igrao samo sedam godina, a zanimljivo je da za Hrvatsku nikad nije zaigrao, iako je u vrijeme osamostaljenja bio u vrhu svjetskog vaterpola.  

- Bila je to čudna odluka i jako žalim zbog nje. Za vrijeme bivše države bilo je pravilo da se u reprezentaciju ne pozivaju igrači koji odu u inozemstvo, pa tako izbornici nisu zvali ni Sukna, ni Đuhu, ni mene... Nakon brojnih uspjeha i medalja praktično sam se oprostio od reprezentacije već 1986., zbog loma ruke uoči SP u Madridu. Jednostavno, više me nisu zvali nakon što sam otišao u talijanski Volturno. 

Bebiću je Volturno za četverogodišnju vjernost dao rekordnih milijun tadašnjih DEM, što je i u nogometnim okvirima bio ogroman novac, a i danas, trideset godina kasnije malo se koji igrač može pohvaliti takvim ugovorom. I nisu baš svi u to vrijeme u bivšoj državi gledali blagonaklono na takve zarade. Zbog toga ga više nisu pozivali u reprezentaciju. No kad se Hrvatska osamostalila, Bebić je imao svega 32. godine, i bio tri godine za redom najbolji strijelac talijanske lige u kojoj su igrali najbolji stranci sa svih strana svijeta. Duško Antunović zvao je neke internacionalce, no ne i  Bebića. Bilo je u to vrijeme jako puno polemike zbog toga, na koncu je ispalo da se Antunović prepao Bebićeve veličine i igračkog autoriteta, što je bilo pogrešno, pokazali su to prvi rezultati nakon osamostaljenja Hrvatske. 

Bebićev svjetski rekord od 28 golova u jednoj službenoj utakmici i danas je aktualan, i teško da će ga ikad itko oboriti, a posebnu mu težinu daje činjenica da je vaterpolo četvrtina tada trajala samo sedam minuta, te da su vaterpolisti Gvatemale otezali kako bi primili što manje golova. Bio je to susret koji je igran tijekom Univerzijade u Kobeu. Italija i Jugoslavija su nešto ranije odigrale neriješeno, a kako su Talijani  dobili Gvatemalu 58-1, Bebić i suigrači morali su nadmašiti taj rezultat kako bi se plasirali dalje. Bila je to utrka s vremenom, u kojoj je Rudić poslao četiri igrača u napad, i naredio im da se ne vraćaju u obranu, nego da igraju presing. 

- Čim bi osvojili loptu, pucali smo prema golu, ali nakon gola Gvatemala bi s centra vraćala loptu svom golmanu, koji ju je čuvao sve dok ga mi ne bi napali, i onda bi je bacao tamo gdje nije bilo naših igrača. I uz sve to smo uspjeli dostići željenu prednost, na koncu smo slavili 62:0. Zanimljivo je da su poslovično precizni Japanci tada programirali semafor do brojke od 20 golova po jednom igraču. I kad sam zabio 21. gol, semafor je zakazao, na njemu se pojavila riječ Impossible' (nemoguće op.p.) – nasmijao se Bebić, koji se nakon šest sezona u Italiji umirovio, posvetio se trenerskom poslu, najprije u Italiji, potom u Šibeniku koji je odveo do polufinala LEN kupa. 

- Tek tada sam shvatio koliko je to težak posao i koliko sam bio nepravedan prema svojim trenerima kada sam im radio nepodopštine. 

Nakon te epizode vratio se kući, u svoj POŠK, koji je u narednih 5-6 godina napravio vrhunske rezultate, osvojili su prvenstvo 1998., godinu potom postali europski prvaci, da bi trilogiju zaključili osvajanjem kupa 2000. godine. Bila je to sjajna generacija igrača, ali i kvalitetan rad uprave i pomoć brojnih sponzora, sinergija kakva se više u Splitu nije ponovila. Bebiću za trajnu uspomenu ostaje i činjenica da je od 11 trofeja u vitrinama POŠK-a, on sudjelovao u osvajanju njih 10, bilo kao igrač, bilo kao član uprave.

Nakon odlaska iz POŠK-a Bebić je karijeru nastavio u Vaterpolo savezu, kratko je radio u gradskom poglavarstvu Splita, no politika ga nije zanimala pa je krenuo dalje. Jedan je od osnivača Regionalne vaterpolo lige čiji je i dugogodišnji direktor, član brojnih komisija FINA-e i LEN-a, aktivan je u HOO-u, od nedavno i predsjednik Splitskog kluba Olimpijaca, tijekom i nakon karijere dobio je brojna odlikovanja i priznanja, poput nagrade Sedam sekretara SKOJ-a, odlikova je Redom Danice Hrvatske s likom Franje Bučara i Državnom nagradom za sport Franjo Bučar, a 2013. je primljen u Kuću slavnih u Fort Lauderdaleu na Floridi, kao jedan od legendarnih sportaša u vodenim sportovima. U šali kaže kako još jedino može dobiti nagradu za životno djelo. I dobit će je jednoga dana. Sigurno!

Ono što ga danas muči i ne da mu mira, je porazno stanje u splitskom sportu, poglavito kolektivnom, i na tome kao predsjednik Splitskog kluba Olimpijaca pokušava raditi, ukazivati na probleme i mijenjati stvari. 

- Mi se dičimo prestižnim nazivom 'najsportskiji grad na svitu', a više nismo ni sportski, a kamo li 'najsportskiji' grad. U vrijeme raspada bivše države i par godina nakon osamostaljenja Hrvatske splitski klubovi dominirali su u nogometu, košarci, vaterpolu... A gdje smo danas? Danas više Split ne zaslužuje ni 's' od onoga 'sportski'. Sve je manje djece na igralištima, sve je lošija infrastruktura, i sve manje stručnjaka koji znaju kako se stvaraju vrhunski sportaši. Svjestan sam da su djeca u moje vrijeme imala izbor između dopunske nastave iz jezika, glazbene škole i sporta, a danas imaju 300 različitih mogućnosti, no i svi drugi su u sličnoj poziciji, samo za razliku od njih pronalaze načina da idu naprijed, mi stojimo i plačemo nad svojom sudbinom – kaže Bebić. 

I sam je pokušavao, pokrenuo je i projekt izgradnje olimpijskog bazena u Sinju, no  taj je projekt zapeo u kolopletu zavrzlama na relaciji lokalna vlast – banka – privatni poduzetnik, i danas trune zarastao u korov. Uspješniji je bio kao vlasnik legendarnog kafića 'Šestica' koji je dobio ime po broju koji je nosio na kapici. Milivoj Bebić bio je veliki vaterpolist, jedan od najboljih na svijetu. Imao je sreću da se pojavio u vrijeme najveće ekspanzije tog sporta, no imao je i znanja, i kvalitete, i hrabrosti da se nametne i prometne u glavnog protagonista koji je svoju karizmu iz bazena preselio i na funkcije koje je obnašao uz bazen.  

Bebićev govor na prijemu u Kuću slavnih

Milivoj Bebić - Split, 29. 8. 1959.

Trofeji – s reprezentacijom

Trofeji – s klubovima