Hrvatski princ u Džedi: 'Ovdje utakmice prekinu zbog molitve'

Prvo je pitanje bilo neizbježno. 

- Evo me u Džedi, još ne u karanteni. Upravo su suspendirali sve međunarodne letove uz iznimke nekoliko lokalnih. Više nitko nikome ne može dolaziti.

Danijel Galić (32), naš odbojkaški reprezentativac rođen one godine kada se u Zagrebu održala Univerzijada, digao nam je slušalicu u - šopingu. Ne neočekivano s obzirom da je korona virus stigao i do Saudijske Arabije u kojoj ovaj primač-pucač od rujna igra za Al Ahli Jeddah. Kulturno smo se ponudili nazvati nešto kasnije, nakon špeceraja, ali...

- Ma ne, sve je u redu, samo pucajte. Mogu pričati.

U redu, da čujemo onda zdravstveno izvješće s Arapskog poluotoka.

- Nema baš puno informacija jer nitko ne govori previše, a ja ni ne mogu razumjeti baš na arapskom jeziku. Tek ono što vidim ili pročitam na engleskom. Zasad (razgovor je bio u ponedjeljak) ima oko 100 oboljelih, bez smrtnog slučaja. Zatvaraju sada sve, htio sam u teretanu odraditi trening, ali rekli su mi da nema šanse, da treba sve to dezinficirati iako je to samo naša klupska dvorana.

Povod razgovora nije bila korona, pa bismo tu i završili s tom temom, već... Do nas je došla informacija da ste osvojili naslov prvaka. Možemo li čestitati?

- Pa, teoretski smo osvojili, ali još nije završeno prvenstvo, u kojem imamo 20 pobjeda i jedan poraz, jer ostala je još jedna utakmica koja nije bitna, pa ne možemo slaviti. Stoga ne mogu reći, s obzirom na trenutnu situaciju, da sam zapeo ovdje jer planirao sam ionako ostati do travnja ovdje budući da imamo još finale kupa i još jedno natjecanje. Naravno da bih da se sve ovo što prije završi jer nisam očekivao ovakav godišnji.

Stigla kina

Al Ahli Jeddah 12. je klub u karijeri ovog rođenog Sarajlije koji je krenuo u Mladosti prije 17 godina, nastavio u Italiji, a onda uglavnom po - egzotici. Prošao je Kuvajt, Tunis, Južnu Koreju, UAE, Indoneziju, uz one "normalnije" lige poput grčke, španjolske ili argentinske.

- Lani sam igrao u Emiratima i mogu reći da je ovdje liga, koja broji 12 klubova, jača. Mogu igrati dva stranca, a ovdje je sa mnom Srbin Tomislav Dokić. Treneri su Tunižani i, evo, nakon pet godina uzeli smo naslov, odnosno valjda ćemo uzeti. Ovdje postoje ista četiri kluba koji se uvijek za nešto bore, bilo to u nogometu, košarci, rukometu, vaterpolu. 

I gledaju li Saudijci odbojku? Koliko smo vidjeli na fotografijama, i ne bismo se baš okladili.

- Kad igraju ova četiri kluba, onda se nakupi, dvorana bude puna, a to je oko 3000 ljudi. Prepoznaju li nas na ulici? Pa da, pogotovo sada kada smo dobili ove važnije utakmice, pa smo bili u novinama, na televiziji. Međutim, to nije ni blizu kao u Južnoj Koreji, tamo je bilo ludilo, prepoznavali su nas na svakom uglu, dok je ovdje prvi sport nogomet u kojemu uglavnom sude europski suci. Valjda se boje da će njihovi za nekoga bolje suditi, ne znam.

Svejedno vjerujemo da Saudijci dobro plaćaju.

- Je, ne mogu reći da ne, korektni su u dosta stvari. Nije baš kao prije kada je bilo bolje, ali dobro je. Samo, nema se baš što za raditi, uglavnom je to odlazak u trgovačke centre, ali sad su otvorili i kina. Jesu li filmovi sinkronizirani? Ma taman još posla da Brad Pitt priča na arapskom. 

Sad kad smo saznali da su 2020. godine kina stigla u taj dio planete, otkrijte nam što još rade Saudijci.

- A oni imaju svoj đir. Evo, moji suigrači žive noćne živote. Budni su do 3-4 ujutro pa spavaju do 14 i onda idu na trening. Okupljaju se navečer i pričaju cijelu noć. Dokić i ja standardno kava, prošetamo malo... Kafići su slični kao i naši, samo što su do prije godinu dana bili odvojeni dijelovi za samce te za obitelji ili djevojke. Tako je bilo i u restoranima, McDonaldsu... Sada, koliko sam čuo, gradi se jedan turistički grad koji bi bio samo za strance, po uzoru na Europu, i trebao bi biti završen do 2030. godine.

Znamo da Hrvati sigurno neće navaliti ondje, ali naziru li se uopće u Džedi?

- Tu je Jakša Vulić koji trenira košarkaše Al Ittihada. Za dalje ne znam, možda ih ima u Riyadu koji je jedini veći od Džede. Ovo je inače lučki grad preko kojega se išlo u Meku i tako se širio. Za razliku od Rijada, Džeda je dosta otvorenija i fleksibilnija premda je ovdje promet užasan. Nitko ne poštuje pravila, svatko vozi po svome. Sada su počele i žene voziti što prije nisu mogle.

Nakon Kuvajta, gdje temperature ljeti idu uredno preko 50, pretpostavljamo da su u Saudijskoj Arabiji "više nego podnošljive".

- Sad je 30 naviše, a kad sam dolazio u rujnu, bilo je 40. No najgora je vlaga jer se teško diše. Pogotovo kad smo trenirali kada klima nije radila. Nema baš neki izbor za raditi, možete na plažu, ali sve su privatne. Plaćaju se 40 eura po danu, ja sam tek bio ondje igrao odbojku na pijesku. Lijepo to izgleda, sada su i žene u kupaćim kostimima, ali nemaju uopće javnih plaža. Ako se ne želiš kupati tamo, doći će ti policija i možeš u zatvor.

Jeste li vi bili u sličnom iskušenju sa zakonima?

- Nisam srećom. No i ako netko nešto pogriješi ili jednostavno ne zna, neće vas kažnjavati. Sada su uveli i da žene ne moraju nositi abaje, mislim, doduše, samo strankinje, ali moraju biti propisno obučene. Muškarci, primjerice, ne mogu biti u kratkim hlačama u trgovačkim centrima. Opomenu te i to više ne možeš ponoviti.

Dvaput u bolnici

Danijel je i dalje, dok smo razgovarali, bio u trgovačkom centru, a iako je tek prošlo podne, trgovine su se počele - zatvarati. Ne, ne zbog korone, već...

- Ovdje se u vrijeme molitve zatvara sve na pola sata. Dnevno ih ima šest, prva je u 05:15, druga u 06:30, popodnevna u 12:30, zatim u 16, pa u 18:30 i 20:00. 

A tek je ovo hit. Polusatne stanke vrijede i za - utakmice.

- Odigrat ćemo set do kraja ako smo ga već započeli, a onda domaći igrači idu na molitvu. U dvorani postoji jedan kut i tamo se mole. Mi stranci sjedimo i čekamo, ne možemo sada lupati loptom. Kada završe, ponovno se zagrijavamo. Također, automobili imaju jedan dio sa željeznim kutijama uz cestu kod kojeg staju. Sada više ne moraju svi se zaustaviti, ali jedno je vrijeme bila vjerska policija koja je gledala i nadzirala tko se moli, pa pisala kazne. To je bilo baš rigorozno. Ni kafići nisu pravili kavu u to vrijeme.

Vratite nas malo sada u vrijeme Koreje.

- Tamo je daleko najbolje za igrati i živjeti. Ne da smo bogovi, nego... Ma sve moguće uvjete smo imali, od prevoditelja 24 sata na dan, vozače, nevjerojatnu tehniku. Gledala se svaka sitnica i očekuju od tebe da i uzvratiš na terenu kad ne moraš misliti o drugim stvarima. Zašto nisam ostao? Njima svake godine dolaze novi igrači, organiziraju draft, traže zvučnija imena. Iako smo te sezone osvojili naslov.

U Hyundai Skywalkersima, to smo dužni. Pa je trofej pao i sezonu kasnije s UPCN-om u Argentini, pisat ćemo i ovaj u Arabiji, ali nakupilo se tu još trofeja nakon onih prvih u Mladosti.

- Prvu sezonu u Italiji u Cuneu osvojio sam kup i superkup, pa u Tunisu (Sus) kup i arapsko prvenstvo. U Kuvajtu (Kazma) nešto, ne znam ni ja što, u Španjolskoj (Teruel) superkup i kup. Evo, nadam se sada i ovdje prvenstvo iako sam čuo da u Njemačkoj neće imati prvaka, u Sloveniji također, u Italiji će tek odlučiti. Mi, ponavljam, jesmo na papiru osvojili, ali ovdje sve konce vuku prinčevi i ako će nekom odgovarati da mi ne osvojimo, tako će biti. Svaki klub ima svog princa koji ga gura jer se bore za prevlast. Pa oni usred sezone mijenjaju pravila i kažu nam, primjerice, da moramo u dva tjedna odigrati sedam utakmica. Ništa me, stoga, ovdje ne može iznenaditi.

Hajmo još malo secirati vašu putovnicu. Zanimaju nas malo više Indonezija, Kuvajt i Emirati. 

- U Indoneziji je bilo ludilo, temperature su također bile visoke. Vani preko 35 stupnjeva, a u dvorani bez klime bude 4000-5000 ljudi. Na treningu sam mijenjao četiri majice, bio sam na rubu dehidracije ne znam koliko puta, štoviše, završio dvaput i u bolnici na infuziji zbog nekog virusa. U Kuvajtu, pak, slično, ali tamo su dosta bahati i gledaju svisoka sve u stilu da su oni bogomdani na Arapskom poluotoku. Emiraćani, pak, neće svašta raditi, tamo bi samo bili neki šefovi i slično, minimalna plaća im je 9500 dolara, dok ovdje, iako je isto bogata država, ljudi rade sve, od taksiranja, zanata....

Sarma u Koreji

Kakvi su Saudijci u kuharskom zanatu?

- Imaju dobru janjetinu. Stave nešto ispod zemlje, pa se i peče i kuha u jednom, baš se rastapa u ustima. U Koreji, primjerice, kad sam prvi put došao u dvoranu, pitali su me što ću jesti, rekao sam da mi je svejedno, meso, bilo što, i sutradan dolazim na ručak kad me ono čekaju sa sarmom. Rekli su mi da su na internetu tražili recepte naših domaćih jela. Jednostavno su stavili u list kupusa meso, ne mljeveno, već rolano i to je bilo to. Za trud čista desetka, ali za okus ni blizu. U Indoneziji su mi ponudili skakavce, rekli da su puni proteina, ali nije bilo šanse da to pojedem. Na kraju su četvorica koja su ih pojela završila u bolnici zbog alergijske reakcije. Iskočili su im nekakvi veliki prištevi. Ovdje u Arabiji ima manje-više sve za kupiti kao i kod nas iako su mi jaja, onako, li-la. Tko zna čime se te kokoši hrane, jesu li ikad vidjele sunca i trave....

Sve to u jednu ruku zvuči lijepo, a u drugu malo i ludo. Što vas još uopće vuče za istraživanje odbojkaške egzotike?

- Novac je presudan i odlučuje gdje ću igrati. Ovdje je teže jer nije visoka razina odbojke, ali znaju igrati makar stranci igraju ključnu ulogu. Gdje ću sljedeće sezone? Možda ostanem ovdje, možda preselim u Aziju. Vidjet ću - otvoren je ostao nekadašnji mladostaš koji je prije tri godine potpisao za Mladost i ekspresno otišao bez odigrane utakmice.

- Vratio bih se, zašto ne, ovisi o uvjetima. Gledao sam ih ove sezone, bila je lijepa priča. Planiram igrati svakako dok me zdravlje služi, dok su ugovori solidni jer sad sam razdvojen od obitelji i to je malo zeznuto. Bio sam, doduše, u prosincu kod kuće, pa sam ih doveo ovdje sa sobom i bili su mjesec dana, no sin je krenuo u vrtić u Zagrebu, pa više supruga i on ne mogu ići sa mnom - na kraju će u nešto snuždenijem tonu naš odbojkaški princ iz Džede.

Učimo Saudijce našem jeziku

Kako stojite s jezikom?

- Znam neke osnove, ali zeznuto je njihovo pismo. Jesmo li Tomo i ja učili njih blagodati našeg jezika? Naravno, pogotovo kada treniramo, pa mi nešto kažemo, onda oni ponove tu našu riječ i svi se smijemo. A što se tiče komunikacije, svi pričaju engleski, kako god, ali pričaju.

Idemo po Euro

Na kraju uvijek šećer - reprezentacija.

- Na raspolaganju sam i dalje. Moramo vidjeti što će se na kraju uopće igrati zbog ove situacije s koronom. S novim izbornikom Zaninijem nisam još surađivao, ali znam da je dobar trener, radnik i takav nam treba u ovoj situaciju kakva je u muškoj situaciji. Vidim da je Savez počeo animirati djecu, da je Tomo Ćošković otvorio svoj kamp. Djeca radije idu u rukomet i ostale sportove koji donose medalje, što je normalno. Zato se nadam da ćemo se kvalificirati na Euro i da će se nešto pokrenuti.