Hrvatska je u vjetar bacila Bogdanovićevu klasu. A kako sad bez najboljeg igrača?

Cijelu godinu košarka nam stoji na mrtvoj točki. Svatko upire prstom u drugoga i prebacuje odgovornost, a za to vrijeme naša klupska košarka tone prema provaliji. I kada dođe red na reprezentaciju, Bojane, spašavaj. I tako iz natjecanja u natjecanje. U svom tom spašavanju, potrošili smo njegove najbolje godine. Svaki put bi podmetnuo leđa, ali taj teret je postajao sve teži. I nažalost, rezultati su patili, ali i on. Svaki poraz ostavljao je na njemu ozbiljne rane jer osjećao je da je sve dalje od svog sna. Medalje s reprezentacijom.

Pokretanje videa...

00:50

Hrvatski navijači u Ljubljani | Video: KanalRi

Svako natjecanje Bojan Bogdanović (34) je pognute glave odlazio s parketa, tužan i razočaran, no vukla ga je želja da se upiše u povijest hrvatske košarke. Rane bi zacijelile, u posljednje vrijeme sve teže, a neizlječivu mu je zadao poraz od Finske. Bio je to novi debakl naše reprezentacije na EuroBasketu i treći uzastopni poraz u osmini finala. Samo dva mjeseca ranije ista reprezentacija nas je izbacila iz kvalifikacija za SP. Bili su to udarci koje nije mogao progutati.

- Mislim da nikada niže nismo bili, tako nizak rang kvalifikacija... Teško je nešto reći nakon ovakve utakmice, ali ne izgleda dobro. Što se tiče Igara i SP-a, ja sam tu, na žalost, svoju priču s reprezentacijom završio. Kad budu sljedeći SP i sljedeće Igre, ja ću već biti u dobrim godinama i tko zna što će biti sve do tada - govorio je Bogdanović uoči EuroBasketa pa nakon novog debakla zaključio svoju reprezentativnu priču:

- Ovo je vrlo vjerojatno moja zadnja utakmica za reprezentaciju.

Nadali smo se da će se ipak predomisliti, da će ga nacionalni naboj i sveti dres motivirati za bar još jednu akciju. To su trebale biti pretkvalifikacije za OI u Parizu koje nas čekaju na ljeto. No, brojna reprezentativna ljeta potrošila su tijelo, u smiraju je karijere i u Detroitu je potpisao ugovor koji mu je osigurao životnu egzistenciju. Taj kratki plamen nade koji je tinjao ugasio je u intervjuu za Mundo Deportivo.

- Stav mi je isti kao prošlog ljeta i ne mislim da će se promijeniti - rekao je Bojan koji je u nedavnom istupu rekao kako mu se nitko nije javio iz reprezentacije. Da ga barem pokuša nagovoriti da ostane i da mu do znanja da nam još treba. Čak niti sportski direktor Aco Petrović, koji obnaša i funkciju izbornika. I to sve kao da je učvrstilo njegovu odluku.

I ne treba je preispitivati. Ima 34 godine, za reprezentaciju je dao sve, a sada, tko nam kriv što nismo do kraja iskoristili klasu najboljeg hrvatskog strijelca u NBA ligi i najboljeg hrvatskog košarkaša u posljednjih dvadeset godina. Jesu li krivi čelnici košarkaškog saveza, mizerno ulaganje u košarku, klubovi koji žive od danas do sutra, nemaju za plaće i tjeraju mlade igrače koji s prvom ponudom bježe iz domovini? Sve je to u nizu razloga zašto je reprezentacija na dnu, a mi smo se svako ljeto naivno nadali da će jedan čovjek obući svoje superjunačko odijelo i sve spasiti. 

Njegovo je pravo posvetiti se klupskoj karijeri, zaobići ozljede i u miru odraditi ugovor do kraja. Uvijek je nešto falilo. Ozljede, narušena atmosfera ili kao na posljednjem EuroBasketu, neuigrana momčad. No, Babi baš nitko ništa ne može zamjeriti. Godinama je bio jedna od rijetkih svijetlih točki naše košarke.

Za Hrvatsku je nastupio na dva SP-a (2010., 2014.), na pet EuroBasketa (2011., 2013., 2015., 2017., 2022.) i jednim Olimpijskim igrama. Najbliže medalji bio je 2013. godine kada je Hrvatska izgubila od Španjolske u utakmici za treće mjesto od Španjolske na EuroBasketu. Bio je uvršten u najbolju petorku turnira.

Cijelu karijeru bacao se na glavu. Doslovno. Na EuroBasketu 2015. godine, koji se igrao i u Zagrebu, pao je nakon pokušaja jednog zakucavanja i snažno udario glavom o parket.

Iznijeli su ga s parketa, nije izgledalo dobro, ali prkosit i neustrašiv kakav je, molio je tadašnjeg izbornika Velimira Perasovića da ga uvede u igru. Nije mu uslišio molbe, a nakon utakmice otišao je u bolnicu na pregled gdje su mu dijagnosticirali lakši potres mozga. Propustio je utakmicu protiv Grčke. I baš kada je sve na tome turniru bilo predodređeno za uspjeh, izblamirali smo se od Češke i ispali već u osmini finala. Tada je nekima igračima porastao ego, atmosfera je bila narušena i sve je rezultiralo debaklom.

Godinu dana kasnije hrvatska košarka je procvala. Barem smo tako pomislili. Bogdanović je igrao košarku karijere na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru, konačno je to podsjetilo na one šampionske dane, igrali smo sjajno pod palicom najboljeg strijelca turnira (25 koševa po utakmici), mnogi su sanjali medalju, ali zapeli smo na Srbiji u četvrtfinalu. Poraz koji je zabolio, ali dao nadu u bolje sutra.

I takva je hrvatska košarka posljednjih dvadesetak godina prema svojim navijačima. Da ti malo optimizma i nade u bolje sutra pa ti zalijepi gorku šamarčinu. Nju smo osjetili na EuroBasketu 2017. godine.

Opet je sve teklo sjajno. U prvom kolu zamalo smo opet srušili Španjolce pa se bez problema kvalificirali u osminu finala. Očekivanja su bila ogromna, brojni igrači na vrhuncu karijere, a s druge strane stajala je Rusija. Bili smo veliki favoriti, no opet se zablokirao sistem. Rusi su nas demolirali 101-78. Aco Petrović otišao je s klupe nakon sukoba s čelnicima saveza. I bio je to trenutak kada smo upali u rupetinu iz koje još tražimo izlazak.

Ispali smo u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, a onda kao trenutak koji bi mogao pokrenuti sve nabolje, ukazale su se splitske kvalifikacije za Olimpijske igre u Tokiju. Ista priča kao i uvijek. Bogdanović zabijao, ostali podbacili i Nijemci nas izbacili u polufinalu.

Nakon što je sudac odsvirao kraj u dvorani prepunoj navijača osjećao se sam. Tako blizu, a tako daleko. Na korak od velikog natjecanja baš u trenutku kada je u najboljoj formi karijere, kada briljira u dresu Utaha i kada konačno imamo glavnu facu u košarci zbog koje vrijedi sjesti pred male ekrane pa navijati za naše.

Navukao je dres preko glave hodajući po parketu kao da je sam. Spustio je ovratnik, a suze su zasvjetlucale pod reflektorima Spaladium Arene. Pognuo je glavu pa rukom prekrio lice. U tom trenutku nikakav NBA nije mogao nadomjestiti što je toliko htio. Bez riječi, uplakan i tužan ušao je u tunel i otišao. Nažalost, toliko puta viđena scena.

Nju smo vidjeli i nakon već spomenutih poraza od Finske koja je Bogdanoviću završila reprezentativnu karijeru. Kako dalje bez najboljeg igrača? Nemojmo se lagati, budućnost baš i nije blistava. Stvar je jasna, dok god hrvatski klubovi ne osove se na noge, počnu izbacivati talentirane igrače i vrate se u europska natjecanja, teško će ikada reprezentacija biti ono što je nekada bila. Kako se nadati nečemu dok igrači Cibone i Zadra mjesecima nisu primili plaće i budućnost klubova je neizvjesna? Bogdanović je iznimka, izniman talent koji je velikim radom i zaobilaznim putem preko Real Madrida pa Cibone i Fenerbahčea došao do NBA lige i postao najbolji hrvatski strijelac. 

Nema smisla čekati da nam osvane igrač takve klase jer neće. Moramo ga sami stvoriti. Ulogu lidera reprezentacije konačno će preuzeti Mario Hezonja (27). Igrač koji je godinama bio u Babinoj sjeni, na pet godina se zbog svađe s izbornicima izgubio iz reprezentacije pa se na koncu vratio. U najboljim je košarkaškim godinama i ovo mu je prilika da izađe iz kože vječnog talenta koji nikada nije ostvario puni potencijal. Hoće li, ovisi samo o njemu. Babin odlazak znači kako će neki igrači iz drugog plana dobiti šansu. Tu se ponajprije misli na Luku Božića, ali i Tonija Nakića koji igra sve bolje u Španjolskoj.

U hrvatskom mentalitetu utkano je da sve kritiziramo, od svih znamo bolje i naše sportaše tek cijenimo kada odu u mirovinu. Godinama priželjkujemo 'novog' Dražena Petrovića, nadamo se 'novome' Toniju Kukoču, a svo to vrijeme pored nas je stajao 'stari' Bojan Bogdanović. O igračima kao Dražen i Toni možemo samo sanjati, a vrlo vjerojatno ni 'novog' Babu nikada nećemo dobiti.