Nekad smo to čekali desetljećima, da budemo dio tog privilegiranog društva. Onda smo se prvom tako ponosno radovali. A sad Hrvatska i 12. godinu za redom ima igrača u finalu Lige prvaka! Ma nevjerojatno!

POGLEDAJTE VIDEO: Doček Brozovića i Budimira nakon svjetske bronce

Pokretanje videa...

05:06

Broz i Budimir pjevaju Prljavo Kazalište, Thompsona, Nove Fosile i navijačke hitove | Video: KanalRi

Naime, čim je ždrijeb u polufinalu spojio Inter i Milan, bilo je jasno da će opet jedan finalist imati u sastavu Hrvata. Nakon što je Inter u 180 minuta pobijedio 3-0, jasno je da će to biti Marcelo Brozović (30), a ne Ante Rebić. Peterostruki prvak Luka Modrić neće mu biti s druge strane u istanbulskom finalu 10. lipnja, već Manchester City nakon dominantne predstave i pobjede 4-0, pa ne možemo biti sigurni da će Hrvat osvojiti uhati trofej 11. sezonu zaredom.

No koliko je sam ulazak u finale velik i rijedak podvig? Pa, recimo samo da osim Hrvatske, igrače su u zadnjih 11 finala Lige prvaka imali još jedino Brazil, Španjolska i Francuska!

Zadnji finale bez hrvatskog štiha bio je još 2011. između Guardioline Barcelone i Fergusonovog Manchester Uniteda na Wembleyu. Nakon toga krenuo je niz: Ivica Olić 2012., Mario Mandžukić 2013., Luka Modrić 2014., Ivan Rakitić 2015., Luka Modrić 2016., Luka Modrić i Mario Mandžukić 2017., Luka Modrić i Dejan Lovren 2018., Dejan Lovren 2019., Ivan Perišić 2020., Mateo Kovačić 2021., Luka Modrić 2022. i Marcelo Brozović 2023.

Od 19 naših igrača u finalima, njih je 11 osvojilo pehar.

Brozoviću će to biti prvi finale Lige prvaka, drugi europski i šesti u životu. S Dinamom je 2014. u finalu Kupa izgubio od Rijeke 1-0 i 2-0, potom je s Hrvatskom 2018. izgubio finale Svjetskog prvenstva od Francuske 4-2 te s Interom 2020. finale Europske lige od Seville 3-2. No posljednja je dva finala dobio. Prošle je godine najprije u Talijanskom kupu s Interom pobijedio Juventus 4-2 nakon produžetka, a potom istog suparnika u Superkupu 2-1, opet nakon produžetka.

Finale Lige prvaka bit će Brozova najveća klupska utakmica. A samo četiri dana nakon okršaja u Istanbulu krenut će po trofej i s Hrvatskom, četiri dana nakon finala Lige prvaka igra se polufinale Lige nacija. Na okupljanje će doći svježiji nego ijedno ranije ljeto jer nakon povratka od ozljede Broz je u Interu postao rezerva, džoker. Pa je u 35 utakmica ove sezone sakupio svega 2115 minuta, a 16 je utakmica propustio zbog ozljeda.

Hrvatski nogometaši u finalu Lige prvaka

Prvi su bili Josip Pirmajer (za Partizan u porazu 2-1 1966. od Reala) i Ivan Ćurković (branio za St. Etienne u porazu od Bayerna 1-0 1976. godine).

Ivan Iko Buljan, legendarni Hajdukov nogometaš, bio je član trofejne generacije HSV-a koja je došla do finala 1980. i na Santiago Bernabeuu izgubila od Nottinghama Foresta s 1-0.

A prvi Hrvat koji je postao klupski europski prvak bio je Robert Prosinečki koji je s Crvenom zvezdom u Bariju 1991. nakon jedanaesteraca svladao Marseille (5-3, 0-0). Prosinečki prvi je izveo udarac i bio precizan s bijele točke za beogradsku momčad.

Stasiti Makaranin Alen Bokšić osvojio je Ligu prvaka s Marseilleom 1993. godine, kad su Francuzi u Münchenu slavili protiv Milana 1-0 golom Basilea Bolija.

U finalu je Bokšić igrao i s Juventusom 1997., ali na istom, Olimpijskom stadionu u Münchenu, Torinezi su poraženi protiv dortmundske Borussije (3-1).

Zvonimir Boban je 1994. podignuo trofej Lige prvaka kada je Milan u finalu pobijedio favoriziranu Barcelonu za koju su igrali Stoičkov i Romario čak sa 4-0.

I godinu kasnije Boban je igrao finale s Milanom, ali su Talijani poraženi protiv Ajaxa.

Davor Šuker imao je sjajnu uvertiru u ljeto kad je Hrvatska osvojila broncu na Svjetskom prvenstvu, a on bio Zlatna kopačka u Francuskoj.

Real je tog proljeća po sedmi put postao europski prvak, pobjedonosni gol protiv Juventusa (1-0) postigao je Predrag Mijatović u 66. minuti, a u 89. ga je zamijenio Šuker.

Dario Šimić svoje najbolje nogometne godine proveo je u Interu i Milanu. Crveno-crni, koji su sedmerostruki europski prvaci, u njegovo su vrijeme igrali u tri finala Lige prvaka, ali Šimić nije zaigrao ni u jednom finalu.

Štoviše, nije bio ni u zapisniku. Milan je na jedanaesterce bio bolji od Juventusa 2003., u Istanbulu je 2005. s bijele točke poražen protiv Liverpoola, a 2007. je uzvratio Englezima u Ateni.

Igor Tudor bio je čvrsta karika Juventusove obrane u sezoni 2002./2003. u kojoj su došli do finala Lige prvaka.

U polufinalu su izbacili moćni Real što je označilo kraj jedne ere Galacticosa. Juventus je u finalu na Old Traffordu odigrao 0-0 protiv Milana, da bi potom izgubio na jedanaesterce.

Tudor je igrao do 42. minute, kada ga je ozlijedio Ševčenko, pa je u igru ušao Birindelli.

Dado Pršo i Monaco uspjeli su se plasirati u finale 2004., gdje se proslavio Mourinhov Porto (3-0) koji je godinu dana ranije osvojio i Europsku ligu.

Pršo će tu sezonu ipak pamtiti po četiri gola koja je postigao u skupini, u pobjedi Monaca protiv Deportiva 8-3.

Igor Bišćan radovao se sa suigračima u najnevjerojatnijem finalu Lige prvaka, kad je Liverpool 2005. u Istanbulu protiv Milana nadoknadio zaostatak 0-3 i slavio nakon jedanaesteraca.

Bišćan je, unatoč značajnoj ulozi te sezone i jako dobrim igrama u četvrtfinalu protiv Juventusa i polufinalu protiv Chelseaja, imao "najbolje mjesto na stadionu", utakmicu je odgledao iz lože. Benitez ga nije uvrstio u momčad za finale.

Čak trojica Hrvata bila su u sastavu Bayera iz Leverkusena koji je izborio finale Lige prvaka na Hampden Parku 2002. i izgubio od Reala s 2-1, nakon što je Zinedine Zidane zabio svoj najpoznatiji gol, iz voleja za pobjedu.

Boris Živković odigrao je cijelu utakmicu.

Marko Babić u finalu je protiv Reala ušao u prvoj minuti sudačke nadoknade.

Treći Hrvat u sastavu Bayera bio je Jurica Vranješ, ali on nije u finalu ulazio u igru.

Ivica Olić igrao je s Bayernom dva finala Lige prvaka: 2010. protiv Intera (0-2) i 2012. protiv Chelsea, ali ni jednom nije osjetio slast pobjede.

Štoviše, na Allianz Areni protiv Chelseaja Olić je bio jedan od tragičara jer je promašio jedanaesterac u raspucavanju. Chelsea je pobijedio s 5-4 (1-1).

Danijel Pranjić bio je u zapisniku za Bayern u dva finala, 2010. protiv Intera (0-2) i 2012. protiv Chelseaja (4-5, 1-1), ali nije ulazio u igru

Jedini je Hrvat koji je zabio gol u finalu Lige prvaka za dva kluba Mario Mandžukić.

U njemačkom finalu između Bayerna i Borussije Dortmund na Wembleyu 2013. Mandžo je zabio prvi gol u pobjedi 2-1.

A onda je i 2017. igrao u finalu i zabio za Juventus u porazu 4-1 od Reala prekrasan gol polu-škaricama!

Luka Modrić je, pak, jedini hrvatski nogometaš koji je pet puta osvojio Ligu prvaka.

Real je 2014. u finalu pobijedio Atletico s 4-1 nakon produžetka, 2016. opet Atletico s 5-3 nakon jedanaesteraca, 2017. Juventus s 4-1 pa 2018. Liverpool s 3-1 te 2022. opet Liverpool, s 1-0.

Luka je svaki put bio vrlo važan igrač.

Ivan Rakitić 2015. je u finalu zabio prvi gol u pobjedi Barcelone nad Juventusom 3-1.

U finalu 2016. protiv Atletica ostao je na tribini, a 2017. i 2018. na Realovoj klupi pa je finale iskusio tek 2021. u dresu Chelseaja kada je ušao u 80. minuti u pobjedi nad Manchester Cityjem 1-0.

Igrao za Liverpool protiv Reala u Kijevu 2018. i asistirao za gol u porazu 3-1, a 2019. je u pobjedi Liverpoola nad Tottenhamom 2-0 ostao na klupi.

U Lisabonu je Bayern pobijedio PSG 1-0, a Perišić je ušao u 68. minuti.

Inter je u polufinalu izbacio Milan pa će i Brozović prvi put osjetiti atmosferu finala Lige prvaka.

Hrvati u finalima Lige prvaka

(podebljano - osvojili naslov)