Hrvatica odvela Srbiju do zlata na OI: 'Ja trojanski konj? To više govori o onome tko je to tvrdio'

Hrvatska vaterpolska reprezentacija prošlo je ljeto izgubila u finalu Olimpijskih igara od Srbije. S druge strane, na vrhu pobjedničkog postolja, sa zlatom oko vrata stajala je i jedna Hrvatica, Riječanka Dajana Zoretić. Kao kondicijska trenerica vodila je susjede do Olimpa. I te nedjelje, posljednjega dana Igara, prolazila kroz posebne emocije. A u Srbiji je bilo komentara da je "trojanski konj".

Pokretanje videa...

01:11

Dubrovnik i bazen Gruž za vaterpolski Euro | Video: Šime Fabris/Dubrovački vjesnik

- Takve negativne reakcije često govore više o osobama koje ih iznose nego o onima na koje se odnose. U sportskoj karijeri suočavanje s kritikama gotovo je neizbježno, ali je važno znati da one ne definiraju našu vrijednost niti naš uspjeh. Moramo se fokusirati na ono što možemo kontrolirati, naš rad, strast i prednost ciljevima umjesto da dozvolimo vanjskim utjecajima da nas obeshrabre. U mom društvu još nije prošao neki događaj da nisam dobila nešto u znaku konja, bez obzira na to što su mi najdraže životinje majmuni i tuljani - rekla je u intervjuu za MozzartSport.

Dvaput je kao plivačica bila blizu plasmana na Olimpijske igre. Promakle su joj Atena 2004. i Peking 2008., od Kine ju je udaljila upala slijepog crijeva i sepsa koju je zbog toga dobila. Bavila se u međuvremenu i ronjenjem, pokušala 2010. oboriti svjetski rekord u ronjenju na dah uz Gorana Čolaka u Mariboru, ali je pala u nesvijest i pokušaj je propao. Treću sreću za OI dobila je u stručnom stožeru Srbije na proljeće prošle godine i iskoristila je došavši do olimpijskog zlata.

- Hvala glavnom treneru Urošu Stevanoviću koji je od prvog našeg razgovora vjerovao da sam ja ta koja će sigurno dovesti cijelu momčad u vrhunsku formu kad je to bilo najvažnije. Uvijek u razgovoru s drugima ističem njegovu empatiju i zahvalnost, što je u meni izazvalo neopisivu emociju. Čovjek se pet minuta nakon osvajanja zlato sjetio nazvati me i provjeriti gdje sam na tribinama, a zatim došao do mene kako bismo zajedno proslavili uspjeh. Hvala i svim igračima koji su nosili teško breme, kao i cijelom stručnom stožeru, jer smo jedni drugima bili oslonac u dobrim i lošim trenucima.

Moj put prema vaterpolu traje već 31 godinu. Kao dijete sam se sa šest godina počela baviti plivanjem, Primorje je tad bilo jako i u plivanju i u vaterpolu. Roditelji nikad nisu imali brige o tome gdje smo, u to vrijeme nije bilo mobitela. Uvijek smo ostajali i gledali treninge i utakmice vaterpola jer smo se svi zajedno družili. Nekoliko godina kasnije preselila sam se u Zagreb zbog studija i plivala za jedan zagrebački klub (Zagrebački plivački klub, op.a.), ali entuzijazam prema drugim sportovima nikad nije nestao.

Diplomirala je na Kineziološkom fakultetu i doktorirala na temi nove metode treninga u sportu, gdje joj je pomagao i kondicijski trener hrvatske vaterpolske reprezentacije, ali i njen bivši plivački trener Pero Kuterovac.

- On je predložio Vjekoslavu Kobešćaku 2012. da me angažira kao kondicijskog trenera U-19 reprezentacije, tad je počeo moj pravi put i razvoj u vaterpolu. Povezivanje znanja koje sam stekla od eminentnih znanstvenika i profesora, uz praktično iskustvo s Kineziološkog fakulteta u Zagrebu i mojim kritičkim promatranjem znanstvene literature i pisanjem znanstvenih radova, potaklo me da razmišljam kako to sve primijeniti na vaterpolo jer nema puno znanstvenih istraživanja u tom sportu.

Većinu je aktualnih seniorskih reprezentativaca proučavala kroz kondiciju dok su bili mlađi. I sve bilježi.

- Sve pišem u bilježnicama, što mi je pomoglo u trenažnom procesu za Olimpijske igre. Pišem još jedan diplomski rad na komunikacijskim znanostima gdje vaterpolo proučavam kroz marginalizaciju analize sadržaja na različitim portalima.

Ključnim trenutkom karijere označila je poziv Vjekoslava Kobešćaka kad je došao u Jug u sezoni 2015/16.

- Sjećam se kad sam prvi put kročila u Jug i stala ispred najboljih igrača svijeta, olimpijskih pobjednika. Tad sam osjetila vrlo veliko strahopoštovanje i zapitala se hoću li uopće moći odgovoriti na sve izazove i imam li dovoljno znanja za taj posao. Pripremala sam se za svaki trening kao da se radi o ispitu na fakultetu s namjerom da ih, ako pitaju, mogu uvjeriti u smislenost svakog zadatka koji radimo.

Sa srpskim izbornikom Stevanovićem razgovarala je u tri navrata i zanimalo ju je zašto želi baš nju i što želi postići, a novo okruženje i prva prilika da radi s A reprezentacijom bila joj je privlačna.

- Cilj je doći u situaciju da u najvažnijim utakmicama igrači izgledaju kao da prethodno nisu imali intenzivne utakmice. U tom razdoblju ključno je prepoznati povjerenje u trenera, kao i međusobno povjerenje među igračima. Sjećam se dana kada su se igrači vratili iz Podgorice i izrazili osjećaj kao da nisu trenirali cijelo ljeto. Iako je to najizazovnija faza, upravo je to razdoblje bilo neophodno za postizanje željenih rezultata i vjerujem da je to najstresnije razdoblje za trenera i sportaša. To je kao posljednja faza poliranja dijamanta.

Nije Dajana jedina trenerica koja je ugradila dio uspjeha u medalju Srbije u Parizu. To je s taekwondoašicom Aleksandrom Perišić uspjelo Petri Butali Kovačić, koja se zbog ljubavi preselila u Beograd. Njen suprug Predrag osnovao je klub u kojem je ponikla srebrna Aleksandra.

- Petra je također diplomirala na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu, sportaši i njihovi glavni treneri najzaslužniji su za dostignuća i trebaju biti u središtu pažnje. Također je u Parizu bio i moj student Antun Novaković, trener Milice Novaković. Kineziološki fakultet u Zagrebu tvornica je stručnjaka, kako u sportu, tako i u fizičkoj aktivnosti.