Hrvatica na zaleđenom sjeveru: Jela sam soba, a sunca - nema

Glas joj je zvučao nekako umorno.

- Ma nije, samo sam imala trening pa onda pravila večeru.

Zapravo, i da jesmo ikako u pravu, razumijemo. Biti više od dva mjeseca 3000 kilometara sjevernije, u finskom gradiću Kuusamo, poput naše odbojkašice Nikoline Božičević (24) u ovo blagdansko doba, a ne zvučati barem mrvicu nostalgično... Nije moguće.

- Još je sada najmračniji period ovdje. Jako je malo sunca, samo nekoliko sati, ako se to uopće i može nazvati suncem. Ma nije to ni svjetlost, tamno je dosta i bilo mi se u početku teško priviknuti jer nikako se bez sunca nisam mogla razbuditi. Sada je već lakše, navikla sam se i ne smeta mi. Ima snijega i daje na bjelini pa i nije tako strašno dok je dan - priča sada već vedrijim tonom naša Zagrepčanka iz Dubrave koja je jesenas kupila "jednosmjernu" kartu za Skandinaviju i klub Polkky Kuusamo.

- Već je tada u listopadu bilo dosta hladno uspoređujući sa Zagrebom. Ali što je tada bilo hladno, sada je i toplo. Koji je bio najhladniji dan? Mislim -19. Iako se po noći znaju temperature spustiti i za 10 stupnjeva. Inače tijekom dana temperatura dosta varira, nema pravila. Jedan je dan -2, a drugi -15.

Idealno da čovjek ostane u toplini svog doma. Ili da profesionalni sportaš propusti - trening.

- A, to ne - nije se dala omesti na našu "provokaciju".

- Trening se ne propušta. Cimerica i ja idemo autom, pa se uvijek moramo ranije ustati jer ne znamo koliko će snijega napadati i koliko ćemo morati čistiti. Čisto da nas ne iznenadi.

Skijanje i haskiji

Takvih problema i obaveza nije imala prošle sezone dok je bila daleko od zaleđenih uvjeta, u mađarskom Vasasu. 

- Meni je ovo super i mogu reći da nisam pogriješila. Nisam znala baš što me čeka niti sam razmišljala. Bio mi je to izazov, privikavanje na druge uvjete. Priroda je prekasna, nisam dugo vidjela ovako lijepo mjesto. Jedino što su putovanja jako duga, ima ih i po 10 sati jer putujemo autobusom po ovim njihovim, 'ajmo reći, brzim cestama iako za doigravanje možda budemo i avionom kao što su prošle sezone. Budući da smo na sjeveru, onda odradimo i više utakmica odjednom, pa se dogodi potom da nemamo nijednu dva tjedna, što nije baš jednostavno za izdržati. 

Kako uopće izdržite jedan dan, odnosno kako ga ispunjavate u gradiću s 15-ak tisuća stanovnika?

- Odmaram, ali uvijek imam nešto za raditi i stvarno nisam očekivala da će biti toliko stvari za raditi, već da ću samo sjediti kod kuće. Upisala sam i online-fakultet, pa sada dosta vremena potrošim i na to. Uz ono klasično, gledanje filmova, šetnje ako nije hladno, druženje s curama, bile smo i na kuglanju, ali i skijanju u Ruki koja je ovdje popularno skijalište iako nismo znale smijemo li i hoće li nam trener dopustiti jer nije najsigurnija aktivnost...

Pa niste ni pitale?

- Naravno da jesmo, ne trebaju nam neugodne situacije, da nešto radimo iza leđa ili da skrivamo. Trener je stvarno dobar, bio je sportaš i sve razumije, zbog njega sam i pristala doći ovdje. Pustio nas je na vlastitu odgovornost, ali pet nas je puta upozorio da budemo oprezne. Srećom, ništa se nije dogodilo, čak i iznenađujuće, ha, ha. Ja sam stigla posjetiti i Kopenhagen, bila sam i na farmi haskija, ali tada je bilo još toplo pa smo samo razgledavali. Imam u planu vratiti se na vožnju s njima. Nije mi daleko ni kuća Djeda Mraza, tek nekoliko sati vožnje, i to planiram vidjeti.

Našu kapetanicu Samantu Fabris u slično hladnom Kazanju Dinamo je "osigurao" bonovima za kupnju ruskih debelih bundi. Jesu li u Polkkyju mislili i na vas?

- Ne u tom pogledu, ali imamo dosta sponzora, od restorana, raznih trgovina i malo-malo dobijemo neke poklone ili idemo na ručak ili večeru. 

I kakvi su Finci kuhari?

- Sviđa mi se njihova kuhinja. Probala sam soba, moram reći da je jako fino. Ne znam s čim bih usporedila, njima je to specijalitet. Naravno, jela sam i losos, ali to nije toliko neuobičajeno kod nas. Ostalo je slično našoj kuhinji.

U Polkkyju, to ne smijemo zametnuti, igra još jedna Hrvatica, američka studentica Lucia Babić. I... To je to od Hrvata, barem u ovom dijelu Finske.

- Ovdje baš nijednog nisam vidjela, ima još jedna naša odbojkašica južnije, valjda su i drugi, ha, ha.

Nina, inače pravi magnet za trofeje, baš nekako ne može bez ugrofinskih jezika. Mađarski se nije isplatilo učiti za jednu godinu, a finski?

- Ne trudim se uopće, ha, ha. Znam osnovne stvari kada idem u trgovinu da budem pristojna i uljudna.

Ili u šoping pošaljete cimericu?

- Idemo zajedno. Sretna sam što živim s jednom domaćom jer možemo pričati međusobno o našim običajima.

Kao Dinamo u Zagrebu

Finski se još po nečemu razlikuju od ovdašnjih.

- Navijači ovdje baš neće tražiti fotku ili autogram premda su me prepoznali vani nekoliko puta. Nisu za te akcije, ali uvijek imaju toplu riječ za udijeliti.

Ili jednostavno nisu robovi društvenih mreža.

- Moguće i to, ha ha. Rekli su da su Finci hladni i zatvoreni, ali stvarno su topli i baš sam oduševljenja njima. Ovdje imaju jedan noćni klub u kojem nisam bila, a i ne mislim da ću skoro, ha, ha. Življe je u obližnjoj Ruki i tamo ćemo nastojati otići provoditi slobodno vrijeme - otkriva planove naš reprezentativno libero koji je i domaćine oduševio već po dolasku.

- Jedan je magazin napravio priču o meni, nisam baš ni ja puno pročitala, ali, koliko sam shvatila, upoznavali su me kao igračicu i da želim raditi na dobroj atmosferi i raspoloženju u klubu koji je ovdje dosta poznat jer malo je mjesto i nema previše drugih sportova, pa su kod nas tribine uvijek pune. Usporedila bih nas kao s Dinamom u Zagrebu. Trenutno smo prve, a ja sam dobila nagradu za najboljeg libera mjeseca. 

Zvučite kao da biste željeli ostati još... Dugo.

- Imam jednogodišnji ugovor, no nedostaje mi, naravno, moja klima, moj grad. Ali lijepo mi je ovdje trenutno i ne razmišljam daleko u budućnost dok ne ispunim cilj koji sam postavila. 

Ninu smo na spomen klime obavijestili da je u Zagrebu usred prosinca bilo skoro proljetnih 20-ak Celzijevaca.

- Ma sve znam, sve pratim. Nedostaju mi kave na suncu. Je li mi tko iz obitelji došao u posjetu? Nije, predaleko je ipak malo.

Zato je ona ovog tjedna, zahvaljujući reprezentativnim obavezama, posjetila svoje. Dobro će doći i dok je advent.

- Dobro će mi doći da se zagrijem, ha, ha. Advent imamo i ovdje, s dvije kućice i ledenim parkom. Finci inače Božić počnu slaviti puno ranije, pripremaju se puno, imaju svoje običaje i slave ga više nego mi. Imaju Mali Božić ili Pikkuioul kada budući blagdan slave s prijateljima, poznanicima, kolegama, ali ne i s rodbinom. Tako ostavljaju pravi Božić za vrijeme provedeno samo s obitelj, a započinju ga u - sauni - za kraj će naša Nina koja je, dok ovo čitate, već na putu prema Sofiji.

Kratko je trajao odmor u Zagrebu, po običaju...

- Zanimljivo je da se ovdje nakon dva seta, bez obzira na rezultat, radi stanka od 15-20 minuta, igrači odlaze u svlačionice pa dolazi trener, nakon toga se vraćamo na teren, dodatno zagrijemo i nastavljamo dalje s utakmicom. Da ne bude dugo navijačima, uvijek se dijeli neka hrana, tako da im nije loše malo predahnuti.

Hrvatsku reprezentaciju od 7. do 12. siječnja očekuje kvalifikacijski turnir za Olimpijske igre u nizozemskom Apeldoornu iz kojeg će samo najbolji put Tokija. Hrvatice su u skupini s Turskom, Belgijom i Njemačkom, a vizu će tražiti još Poljska, Azerbajdžan, Bugarska i domaćin. Izbornik Daniele Santarelli kaže - možemo mi to.

- Nema potrebe uopće govoriti o jakosti skupine, sve su reprezentacije jake, a mi se odmah na startu imamo šansu revanširati Turskoj za onaj nesretan poraz u osmini finala Europskog prvenstva (14-16 u petom setu) i pokazati da nije trebalo tako biti. Sretne smo što smo uopće dobile priliku da se dokažemo.

Na Euru je nekadašnja mladostašica bila jedina koja u igri nije provela ni sekunde. Je li vas pogodilo?

- Ne mogu reći da me nije pogodilo. Mislim da sam, bez obzira na rezultate, zaslužila kao i sve druge provesti barem nekoliko poena u terenu, no to je trenerova odluka i ja je poštujem. Bez ikakvih zamjerki idem dalje i radim što se od mene traži.