Hrvati trčali utrku u Sj. Koreji! 'Novine ne smijete presavinuti'

Među brojnim trkačima koji su prošli tjedan bili u Sjevernoj Koreji, jednoj od najzatvorenijih zemalja na svijetu, bili su i Iva Mihalic Krčmar (32) i Branko Krčmar (32) iz Male Subotice. Povodom međunarodnog maratona u glavnom gradu Pjongjangu održala se utrka 10 kilometara za amatere na kojoj su oni nastupili i, kažu, nisu bili posljednji...

- Došli smo baš na tu maraton-turu, četiri dana razgledavanja uz sudjelovanje na utrci. Tek šest godina puštaju strance da sudjeluju, ali maraton se održava već 30 godina. Htjeli smo vidjeti nešto drugačije, kulturu, režim zabrane... Stalno se čita o tome i baš smo išli to provjeriti - govori nam Branko, koji je sa suprugom proputovao cijeli svijet.

POGLEDAJTE VIDEO

Pokretanje videa...

02:32

Video: Putoholičari

Pa što ste onda na licu mjesta i saznali o Sjevernoj Koreji?

- Prije samog ulaska u zemlju u Kini imali smo "briefing" od sat i pol gdje su nam govorili što ne smijemo raditi. Recimo, na granici se provjerava baš sve, zadržali su nas dva sata. Rade popis što se smije unositi i treba sve ispuniti na papiru. Pregledavaju torbe i sve. Bili su možda malo blaži prema nama jer smo bili sportaši. Dosta se govorilo o tome da će pregledavati fotografije pri izlasku iz zemlje, ali nas nisu. Doduše, vjerojatno jesu neke druge kupee u vlaku po nasumičnom odabiru - kaže Branko.

Poduži je popis toga što se u Sjevernu Koreju ne smije unijeti, a bračni par Krčmar jednu je stavku čak i prekršio. Doduše, bez sankcija.

- Ne smijete unijeti posebne GPS uređaje, objektive veće od 150 milimetara. Doduše, mi smo imali onaj od 300mm, ali nisu tako detaljno pregledavali. Da su ga nam i oduzeli, ostavili bi ga na granici pa bismo ga preuzeli po povratku. Recimo, ne smije se unijeti bilo kakav pornografski sadržaj. I religiozni materijal je zabranjen, unošenje Biblije najstrože je zabranjeno. Ne smijete ni fotografirati vojsku ni gradilišta na kojima ona uglavnom i gradi.

Siromaštvo i glad velik je problem u toj azijskoj zemlji, a čak i najmanji prekršaji kažnjavaju se koncentracijskim logorima, u boljoj varijanti, ili čak strijeljanjem. Velik je nesrazmjer između bogatih i siromašnih, života na selu ili u velegradu kakav je Pjongjang.

- Nismo smjeli fotografirati ljude kako rade okolo. Vidi se njihov težak život kad smo putovali vlakom od Nandonga do Pjongjanga. Ceste su makadamske, ljude rade na poljima. Vodiči su nam rekli da imaju jako puno zemlje, ali nije obradiva jer je siromašna mineralima. Pjongjang je čista suprotnost, razlike su ogromne - kaže Branko i nastavlja:

- To je jedan od najčišćih gradova u kojima sam bio, nigdje nema smeća. Voze tramvaji, autobusi, metro... Što se auta tiče, na snazi je pravilo kakvo je bilo u nekadašnjoj Jugoslaviji, par-nepar, a u nedjelju je zabranjen sav promet. U autima se voze generali, vojnici i ne mogu ga kupiti obični ljudi, nego oni koji su nečim doprinijeli državi, primjerice, nekim sportskim postignućem. Postoji i pet vrsta registracija po kojima se može raspoznati koji sloj građana vozi auto. Na primjer, crna je za vojsku. Ljudi se većinom voze na biciklima koji također moraju biti registrirani, sve se kontrolira.

Sjevernu Koreju lani im je predstavio prijatelj iz Bosne koji je sudjelovao na utrci i pozvao ih da dođu u državu u kojoj se provodi niz bizarnih pravila.

- Imaš osjećaj da te netko prati, a je li to samo osjećaj, kaj ja znam... Možete kupiti novine Pyongyang Times na kojima je Veliki vođa na naslovnoj stranici i ne smijete ih presavinuti da mu slučajno lice ne bude presavinuto. Prodavač vam ih zamota u rolu. I kad fotografirate kipove, morate ih obuhvatiti cijele, nikako dijelove, i ništa im ne smije presijecati glavu. Uz vas je vodič koji vas prati i izbrisat će vam nepropisnu fotografiju. Hrana? Nije neki veliki izbor, većinom krumpiri, riba, jaja, čak i hamburger. Sve skupa desetak vrsta jela, ali fino je. Vidi se da su se potrudili. Najviše ću pamtiti atmosferu na stadionu i organizirano navijanje.

Branko nam je otkrio kako supruga i on nisu imali prevelik dojam da su u politički zatvorenoj zemlji u kojoj vlada totalitarizam i ljudi nemaju pravo izražavanja.

- Ljudi se normalno voze biciklima na posao i s posla, odvija se život... Za vrijeme utrke na nekoliko mjesta ljudi su nas pozdravljali, čak su nas neki i fotografirali mobitelom. Nisu svi sudionici istrčali cijele utrke, bilo je i onih koji su prehodali. Bilo je s nama i ljudi iz Srbije, Slovenije, Makedonije, uglavnom onih koji rade kao gastarbajteri u Kini. Na glavnom stadionu 50.000 ljudi animirali su vođe navijanja za svaku tribinu pa su tako pljeskali, radili valove...

Aranžman s putovanjem iz Kine i četverodnevnim smještajem s punim pansionom u Pjongjangu stajao ih je, kaže, 499 eura po osobi. A to je posljednje u nizu putovanja koje su imali u posljednjih desetak godina.

- Proučavali smo kako što jeftinije kupiti kartu i osigurati smještaj na tim putovanjima. Otvorili smo i naš blog Putoholičari gdje smo objavljivali savjete s putovanja, kako doći do jeftinih avionskih karata, naše putopise... Nakon nekog vremena zakotrljala se priča jer je ljude to počelo sve više zanimati. Iz hobija se stvorio posao pa sam ja dao otkaz na svom poslu i posvetio se samo tome. Radimo projekte za neke tvrtke i prodajemo reklamni prostor, ima dosta posla. Prošle godine smo s jednom zrakoplovnom tvrtkom išli na put oko svijeta za 30 dana, prije tri godine napravili smo isto u 40 dana...

Supruga Iva radi kao učiteljica razredne nastave u Maloj Subotici i Šenkovcu pa putovanja uglavnom organiziraju u vrijeme školskih praznika, a ako ne može, Branko putuje sam. Upoznali su se još u osnovnoj školi, a društvo im prave dva psa.

- Jedino nismo bili u Južnoj Americi. Proputovali smo Havaje, cijeli SAD, Kanarske Otoke, Bliski istok, Kinu, Kambodžu, Burmu, Japan, Indoneziju, Australiju, pa i Afriku - Namibiju, Bocvanu, Južnoafričku Republiku... Sveukupno više od 60 zemalja.

Anegdota s putovanja je mnogo, a Branko se "na prvu" prisjetio dogodovština u Africi.

- Kad smo ulazili u Bocvanu, pokupili smo kaznu za prebrzu vožnju. Pa nas gospođa koja nam je iznajmila stan nije razumjela oko rezervcije i zvala je policiju jer nismo platili, a propisi na stranici agencije kažu da se plaća tek pri odlasku.

Bilo je i pozitivnih iskustava.

-  Recimo, u Namibiji smo rezervirali smještaj za nekoliko dolara, a dobili elitni hotel u kojemu noćenje stoji 200 eura. Čak ima i avionsku pistu!

Na putovanjima uglavnom putuju iznajmljenim automobilom na koje stave svoju magnetnu naljepnicu s natpisom "Putoholičari".

- Volimo te "road tripove". Vozili smo po Route 66, Highway One, po Havajima, Južnoafričkoj Republici. Koncentriramo se na vožnju autom i posjete nacionalnim parkovima. Što bismo još voljeli posjetiti? Južnu Ameriku trebali bismo staviti na repertoar. Voljeli bismo otići u Boliviju ili Peru, Čile.

Sretno im bilo!