Plakala sam zbog Drogbe dok su Hrvati plakali zbog Vatrenih

Sjećam se kao da je bilo danas. 

Igralo se Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj, a Obala Bjelokosti je bila jedna od reprezentacija koja se prvi put natjecala na Mundijalu. 

Skupina B. Skupina smrti. Bile su tu još Argentina, Nizozemska i Srbija i Crna Gora. Za prosječnog navijača to je vjerojatno bio jedini razlog zbog kojeg su se s nestrpljenjem čekale utakmice neke od tih momčadi. 

Vodio ih je tada Henri Michel, a to mi kao 14-godišnjakinji nije ništa previše značilo. Jer bila sam tada klasična tinejdžerica i da, i za mene je onda vrijedilo ono što svi misle o ženama i nogometu - nježniji spol ga gleda samo zbog zgodnih nogometaša.

I tako je krenulo natjecanje u Njemačkoj, a utakmicu otvaranja skupine smrti u Hamburgu su igrali Argentina i Obala Bjelokosti. I onda sam ugledala njega. Kapetana ove do tada ni po čemu pretjerano mi poznate države, kako u narančastom dresu predvodi napad svoje momčadi.

Da, bila je to ljubav na prvi pogled. Ljubav koja traje i danas.

Znam da glupo zvuči ovako napisano, ali onako kako ljudi obožavaju Messija ili Ronalda, tako ja obožavam Didiera Drogbu. 

Priznajem, isprva je to bila tinejdžerska zaluđenost, ali Drogba je najzaslužniji za moju ljubav prema nogometu. Zbog njega sam ga počela češće pratiti, zbog njega sam krenula navijati za Chelsea i zbog njega sam plakala te 2006. godine kada je Obala Bjelokosti završila treća u skupini i oprostila se od natjecanja.

Normalni Hrvati tada su možda plakali zbog Vatrenih, a ja sam zbog Drogbe.

Plakala sam i tri godine kasnije kada je sudac u polufinalu Lige prvaka bezobrazno pokrao Chelsea i poslao Barcelonu u finale... Ma plakala sam još nekoliko puta, a kada je 2015. godine i drugi put otišao iz Chelseaja, kada ga je u 38. minuti na Stamford Bridgeu zamijenio Diego Costa, a suigrači iznijeli s terena, srce mi se steglo...

Tada sam već bila ozbiljnija, ne mogu ni ja plakati baš uvijek.

Ali, vratimo se na ljeto 2006. godine kada sam odlučila saznati nešto više o tom Didieru Drogbi. I nije mi trebalo puno da shvatim da je u domovini apsolutni heroj jer je uspio zaustaviti rat! Nakon što su "Slonovi" izborili plasman na SP, Drogba je u svlačionici uzeo mikrofon i pred kamerama rekao: 

- Zemlja poput naše, s toliko bogatstava, ne smije upasti u opći rat. Molim vas, položite oružje i održite izbore. Sve će biti bolje. Mi se samo želimo zabavljati, prestanite pucati.

I ljudi su ga poslušali.

Građanski rat koji je bio na svom vrhuncu je stao, a Drogba je svojim potezom uspio barem na nekoliko mjeseci ujediniti domovinu, spasiti tisuće života. Bio je pravi heroj, u punom smislu te riječi.

Njegova ljudska i igračka karizma, nogometna energija, čovjek koji je u svojim najboljim igračkim godinama na terenu izgledao kao apsolutni bog kaznenog prostora (Zlatane, žao mi je), kao da mu nitko ne može ništa. A tek odlučujući golovi koje je zabijao, nikada neću zaboraviti korner i gol u finalu Lige prvaka 2012. godine koji je Chelsea odveo u produžetke, a onda i zabijeni odlučujući penal u raspucavanju s bijele točke...

Ali pokušat ću zaboraviti što prije 9.11. - dan kada su svi objavili da Didier Drogba ide u mirovini. Pa 40 mu je godina, nije to ništa neočekivano, sam je to najavio u ožujku porukom da će se oprostiti na kraju sezone, a njegov je Phoenix sinoć odigrao zadnju utakmicu.

Možda neću ni morati, jer dao mi je Drogba trunku nade da je moguć neočekivani preokret. Kada sam ugledala njegovu objavu na Twitteru, srce mi je zatitralo. Možda još uvijek ne ide nigdje!

Ostani Didieru, jer s 40. i dalje nam možeš ponuditi više nego većina i dvostruko mlađih.