Zanimljivo, na pitanje čega se najviše boje obojica su odgovorili kako se najviše boje smrti, i pri istom odgovoru su ostali i danas, s tim da je Ljubojević dodao da se više ne boji svoje smrti, nego smrti svojih bližnjih.
O trenerima koji im idu na živce nisu željeli govoriti ni tada ni danas. Gudelj je iskoristio priliku i pohvalio Stanka Mršića, a Ljubojević Josipa Kužea.
- Moj zemljak Stanko Mršić me preporodio u Zadru. Imao sam u to vrijeme doživotni ugovor s Igorom Štimcem, a u Hajduku nisam ništa igrao. Znao sam da se moram micati i jedini izlaz bio je Zadar kod Mršića kojeg sam znao od ranije i koji je dobar čovjek. Nekako sam se dogovorio s Renom Sinovčićem, koji je otkupio moje papire i riješio me Štimca i muka, i od tad mi je krenulo na bolje. Znate kako je u Hajduku, znalo se tko igra tko ne. Vulić mi je jednom obećao da će me staviti u igru ako mu ulovim zeca. Znao je da sam lovac, pa se šalio sa mnom, kasnije se to pročulo, raširila se priča, zec je narastao na vepra, dobro nije na medvjeda... - smije se Gudelj.
- Kuže je 'kužio' nogomet, a ja volim takve trenere. Ali nije uvijek bilo tako, u Osijeku koji se borio za ostanak sam sa 16 ušao u momčad, nedugo potom dao sam tri gola za tri pobjede 1-0, i tek tada su mi odlučili dati šansu. Ali nije ni to bilo nešto posebno, zbog raznoraznih lobija i loših ljudi nisam igrao previše. Jedan trener mi je na sastanku ispred mog oca i Antuna Novalića otvoreno kazao da mora igrati drugi igrač koji je došao na posudbu iz Dinama. Šokiralo me to, nisam tada, na pragu punoljetnosti, bio spreman na 'specifičnosti' hrvatskog nogometa.

Preporučeni članci