Goran primljen u Kuću slavnih! 'Hvala njemu koji sve ovo gleda odozgo. Jednom gradu i zemlji'

Uh, nema nikakvog pritiska. Bit će to kao zadnji gem protiv Patricka Raftera, haha. Nadam se da ne, nasmijao je okupljene Goran Ivanišević (49).

Dočekao je dan kad je ušao među teniske besmrtnike. U Newportu na Rhode Islandu legendarni hrvatski tenisač primljen je u Međunarodnu tenisku kuću slavnih, uz Španjolku Conchitu Martínez (49). Prvi je Hrvat koji je ušao u elitno društvo

POGLEDAJTE VIDEO: Goranov Wimbledon

Pokretanje videa...

VIDEO

Goran Ivanišević | Video: 24sata/pixsell

Dobio je poseban sako i zasluženu zlatnu medalju. Dvadeset godina nakon Wimbledona stavio je točku na "i" veličanstvene karijere.

Amerikanac John McEnroe (62) najavio je njegovo primanje riječima:

- Ovo je jedini dečko u tenisu koji je luđi od mene!

Ivanišević je na travi kultnog teniskog kluba održao osmominutni govor u kojem je zahvalio svima koji su sudjelovali u njegovoj karijeri.

- Gdje početi? John McEnroe, moj idol iz djetinjstva. Hvala ti, Johne, za tako lijepe riječi. Ne mislim da sam luđi od tebe, ali blizu sam. Jako blizu. Ali volim te, volim tvoj tenis. Ti si razlog zašto sam ga počeo igrati i uživao sam pobjeđujući te puno puta.

Posebno se obratio i legendama začetnicama ženskoga profesionalnog tenisa.

- Originalna devetko ili originalne velikanke, hvala vam što ste promijenili povijest tenisa. Hvala vam što ste bili čudesne, hrabre i čast mi je stajati pred vama ovdje. Hvala vam puno.

- Conchita, nije bilo bolje i ljubaznije osobe s kojom sam mogao biti u klasi 2020. Gledao sam te cijelu karijeru. Nisi samo sjajna tenisačica i osoba. Čestitam ti na cijeloj karijeri, na tome što si tako divna i ponizna osoba. Hvala ti i čestitam ti.

- Prije 42 godine počeo sam ovo putovanje u malom gradu Splitu u Hrvatskoj. Danas, 42 godine kasnije, završava u Newportu. Bilo je dobrih i loših vremena, uspona i padova.

Redom je Goran izdvajao ljude s kojima je surađivao. Imenom i prezimenom.

- Moji treneri. Imenovat ću ih jer su mi ti ljudi pomogli postati igrač kakav sam danas. Laci Kačer, Mek Ercegović, Zoran Ilić, Niki Pilić, Boško Čavka, Balaš Taroci, Mario Tudor, Vedran Martić i, najvažniji za mene, Bob Brett koji više nije s nama, ali ponosan je na mene negdje gore. Hvala ti, Bobe.

- Moji članovi Davis Cup reprezentacije. Privilegiran sam što sam igrao za dvije zemlje. Počeo sam s Jugoslavijom, poslije toga bila je Hrvatska. Imenovat ću dvojicu ljudi iz jugoslavenske momčadi, Bobu Živojinovića i kapetana Radmila Armenulića koji su mi puno pomogli. I hrvatska momčad: kapetani Željko Franulović, Niki Pilić, Goran Prpić, Bruno Orešar, Ivan Ljubičić, Mario Ančić, Saša Hiršzon, Igor Šarić. Ivo Karlović. Igrao sam sa svima njima. Smijali smo se zajedno i osvojili smo Davis Cup 2005.

- Svaki momak na ATP-u. Neki od njih uništili su mi život, umalo. Ali svi ste me napravili boljim igračem i zbog vas sam ovdje danas - našalio se Ivanišević.

- Svi moji prijatelji koji su vjerovali u mene kad je bilo nemoguće vjerovati u mene. Kad sam bio tonuo, prijatelji su me podizali i uvijek imali lijepe riječi.

- Moji navijači. Hah, nije bilo lako biti moj navijač. Wow... Bilo je frustrirajuće, tužno. Vjerojatno su se mnogi i razveli zbog mene. Ali sigurno je bilo zabavno biti moj navijač.

- Novinari. Puno smo se zabavljali, imali smo dobre konferencije. Puno nesuglasica, ali ipak smo se, znate, međusobno poštovali. Moram spomenuti jednu osobu koja me pratila od 10. godine, Neven Bertičević. Hvala ti, Nevene, za svaku napisanu lijepu riječ o meni.

- I sad dolazimo do najvažnije stvari. Dvije najvažnije osobe u mojoj karijeri. Moji mama i tata. Dvoje ljudi koji su žrtvovali zdravlje, karijere, vrijeme. Dali mi bezuvjetnu ljubav kako bih uspio. Majko, oče, nema dovoljno riječi hvale, nema dovoljno riječi koje bih mogao izreći ili učiniti za sve što ste učinili za mene. Kad bih ponovno morao ići na ovo putovanje, ponovno bih izabrao vas za mamu i tatu, da opet prolazimo sve zajedno. Volim vas i hvala vam na svemu.

- Moje troje djece. Oliver, Emanuel i Amber. Oliver je premali, ne zna tko mu je tata, ali voli tatu. Emanuel i Amber su, mislim, dovoljno veliki i ponosni na ono što im je otac postigao.

Posebno se obratio supruzi Nives (39) koja je sve pratila iz prvog reda.

- Moja prelijepa supruga. Kad sam postajao dobar, ona je bila mala djevojčica. Nije imala pojma o meni, nije imala pojma o tenisu. A sad, nakon više od 20 godina, stoji tu iznimno ponosna i prelijepa. Hvala ti na podršci i ljubavi.

Nije mogao ne spomenuti ni ljude iz All England Cluba 20 godina nakon što je iznenadio svijet osvojivši Wimbledon s pozivnicom.

- Zahvalit ću wimbledonskom odboru što mi je dao pozivnicu. Ne znam jesu li napravili dobar posao i žale li zbog toga. Ali hvala vam, ekipa. Da mi niste dali pozivnicu, ne bih sad ovdje stajao. Bila je to, mislim, dobra odluka. Hvala vam - nasmijao se.

Na kraju emotivnog govora zahvalio je "jednom gradu i jednoj državi".

- Mome rodnom gradu Splitu. Gradu koji je dao toliko čudesnih ljudi, čudesnih sportaša. Gradu koji mi je dao najljepše i najsigurnije djetinjstvo zbog kojega sam postao tenisač kakav sam danas, kakav sam bio nekad. Sve iz toga grada ponio sam u karijeru i postao čovjek kakav sam danas - govorio je Goran, pokušavajući suzdržati suze.

- I mojoj zemlji. Znate da smo mala zemlja s velikim srcem. Nikad ne prestajemo vjerovati. Imao sam puno uspona i padova i nikad nisam prestao vjerovati. Tako da prvi put u životu mogu reći da sam ponosan na sebe. I za tri Gorana, pet Gorana, za svakog Gorana ovog svijeta: vi ste me momci učinili ponosnim. Učinili smo to na drugačiji, teži način, ali učinili smo to na svoj način. Ali samo ja ulazim u Kuću slavnih. Tako da, dečki, možete me posjetiti, ali ja sam unutra. Ja sam to zaslužio - rekao je sa smiješkom.

- Hvala vam puno. Ovo je kraj. San se ostvario - zaključio je Ivanišević uz ovacije teniskih legendi.