Ante Kostelić dobio nagradu Ante Kostelić: 'Ponižavajuće je u sportu govoriti o milijunima...'

Janica Kostelić blistala je u haljini, vedra i nasmijana. Političku svitu predvodio je premijer Andrej Plenković, a zvijezda dana bio je Gips.

Ante Kostelić (84) po mnogočemu je u životu i trenerskoj karijeri, rukometnoj i skijaškoj, bio poseban. Pa dolikuje da bude poseban i sad. Kad je valjda prvi čovjek u povijesti Hrvatske koji je dobio nagradu koja nosi njegovo ime.

Dakle, Hrvatski skijaški savez Anti Kosteliću dodijelio je Nagradu Ante Kostelić, onu za životno djelo Hrvatskog skijaškog saveza.

- Imao sam čast da sam mu bio mentor za diplomski rad. Znate, Ante je upisao fakultet 1959., apsolvirao 1963. ili '64., a diplomirao 2005. Takvu volju i želju da privede kraju što je započeo pokazivao je i kao trener. A taj rad je možda i za doktorski. Apeliram da se taj diplomski rad prenese u počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu. Vjerujem da će taj prijedlog razmotriti. A rezultati su pokazali sve, govoriti o rezultatima je suvišno - rekao je Igor Jukić, bivši dekan Kineziološkog fakulteta.

Ivica Kostelić javio se iz Semmeringa:

- Vatra koju je zapalio naš Prometej i dalje gori, tu smo na njegovim tragovima i borimo se za vrhunske rezultate kao reprezentacija na temeljima nečega što smo postavili od '90-ih, kad je skijanje i rezultati u skijanju izgledalo kao čista tlapnja. Malo tko vjerovao je u taj projekt. Nadam se da će ova nagrada biti draga tati... Ne voli on previše nagrade, osim onih koje može osvojiti na sportskom terenu, ali je važna da skrenemo pozornost na priču iz koje mnogi možemo puno naučiti i višeslojna je, odnosi se na hrvatsku realnost, koja ima organičenja. Koja nam nameću drugi, ali i mi sami. Važno je da bude svjetionik, nadahnuće onima koji traže pobjede u sportu, gospodarstvu, politici, bilo čemu. Pa je na ljudima da nauče nešto iz te priče i budu nadahnuti. Ovo je nagrada i za obitelj jer sve smo radili zajedno.

Vedran Pavlek u jednom se trenutku svoga govora i rasplakao.

- Bili smo najbliži suradnici 24 godine. Upoznali smo se 1989., potom sam '90-ih vidio da radi ozbiljno sa svojom djecom, a '97. moja se karijera bližila kraju i Ante me pitao da preuzmem brigu o savezu, o Janici i Ivici, jer je vidio da mu treba logistika kako bi se on mogao posvetiti treniranju. Od 1998. smo najbliži suradnici, koji nikad ni jednu važnu odluku nismo donijeli bez konzultiranja. Usprkos tradiciji skijanja u Hrvatskoj, nismo imali ni jedan bod u Svjetskom kupu, a onda je brzo došlo Janičino postolje pa pobjeda. Završilo je s nevjerojatnih deset olimpijskih medalja, pet zlata sa SP-a, četiri velika Krislatna globusa i sedam malih te 56 pobjeda u Svjetskom kupu. A do tada ni bod! I onaj doček na Trgu 2002. je nezaboravan - pričao je Pavlek pa se prisjetio Zimskih olimpijskih igara 2002., koje su u njemu izazvale najveće emocije:

- Izdvojio bih Janičino zlato u veleslalomu. Ona vozi, Ante i ja stojimo na kraju staze... - krenule su mu suze i jedva je nastavio:

- Bila je to njezina najjača vožnja u životu. I nas dvojica se zagrlimo, a on kaže "Pavlek, ja to ne radim, al sad bum se bacil na leđa!" I bacio se. Drugi trenutak koji pamtim je iz Flachaua iste godine, borba za mali Globus između Ivici i Bodea Millera, 20.000 navijača, od čega 7000 do 10.000 hrvatskih navijača i Ivica osvaja svoj prvi globus.

Prepričao je Pavlek potom i dvije od brojnih anegdota s Gipsom:

- Radim često noću i jednom mi u 3.30 zazvoni telefon. Vidim da Gips zove i prvo mi je na umu "što se dogodilo?" A on me panično pita koliko je sati. Ja mu kažem da je 3.30, a veli "Uf, dobro je, bojal sam se da bum zakasnil na trening". Dok me danas ujutro pitao smije li na ovu svečanost doći u skijaškom kombinezonu. Najteži trenutak u karijeri bio mi je kad sam ga morao poslati u mirovinu. Braća Kolega, koje je vodio, vidjeli su, iako on to neće priznati jer njegova je želja da izravno sa staze, u pancericama, ode na Mirogoj, ali nije više mogao kliziti stazom, na strminama, voditi treninge. Otvorio je viziju i oči meni i brojnim našim skijašima, probili su se uz tu pomoć Ana, Nika, Natko, Filip, Leona, Zrinka.

Premijer Andrej Plenković naglasio je:

- Od njega sam puno naučio u više razgovora. Ono što ste vi napravili za hrvatski sport ne može se usporediti ni sa čime ni u jednom drugom sportu. I zato sljemeska utrka treba opstati, u nju treba ulagati, jer sama činjenica da postoji inspirirat će mlade skijaše da nastave vašim putem. Surađivao sam i s Janicom, djeci ste usadili vrline - obratio se Kosteliću.

A sam dobitnik nagrade je rekao:

- Priznajem da, kao i većina naših života, završit će kao zbroj iluzija, koje bi bilo bolje izraziti u jednoj pjesmi. Zahvalu dugujem ljudima koji su bili sa mnom, pogotovo kad smo trebali odvojiti program Ivice i Janice, a supruga i ja odlučili smo da ja ostanem pratiti Janicu. Vincencij Jovan uzeo je tu važnu ulogu Ivičina trenera i odmah je pristao.

Obratio se potom premijeru:

- Volio bih da sport ima vrijednost koju može primiti institucija kao kod nas akademija. U Francuskoj se zove akademija znanosti, umjetnosti i sporta. Ne smije se dogoditi da neke knjige Ministarstvo kulture ne želi, nisu odgovarajuće, knjiga o Janici, jer ne spada u kulturu nego u sport. Nekad se sport zvao fizička kultura. Kultura tijela je jednako vrijedna kao kultura duha, istovjetna. A sport je plemenita stvar. I još nešto: u ocjenjivanju rezultata je ponižavajuće govoriti koliko će netko zaraditi milijuna na tome. Pričati o milijunima i živjeti oko toga i za to je bijedno - zaključio je recitatom pjesmice.