Fešta kao u Draženovo vrijeme: Ako je ovo posljednja utakmica Cibone, dečki, bila je sa stilom

Draženov dom bio je na nogama. Utakmica je odavno završila, košarkaši Zadra bili su u svlačionici, a Cibonaši su pozirali s pokalom. No nitko nije odlazio iz dvorane. Krcata dvorana ostala je sa svojim ljubimcima. Vidjevši amtosferu, Roko Prkačin, kapetan i junak Cibone uzeo je mikrofon.

- Bilo je osam, na trgu cvijeća - počeo je Roko.

Cijela dvorana pjevala je s njim. A kad je stigao do refrena... Ludnica.

- Kako je dobro, vidjeti te opet, staviti ruke na tvoja ramena...

Da, bila je to fešta za finale kakvo Hrvatska zaslužuje. Pet utakmica bilo je potrebno Ciboni da 20. put postane prvak Hrvatske. Pet utakmica od kojih je u svakoj odlučivao jedan koš, jedna lopta.

- Ovo je ludnica, ovo je atmosfera kakvu sam priželjkivao. Jako smo loše ušli u utakmicu, kao da smo se uplašili pobjede, ali drugo poluvrijeme smo odigrali fantastično. Bilo je to naše najbolje poluvrijeme u doigravanju. Zasluženo smo prvaci - ponosno je nakon utakmice pričao trener Cibone Gašper Okorn.

Cibona je veliki pobjednik. Uoči finala ostali su bez predsjednika i direktora, koji su dali ostavke. Umalo su ostali i bez dvorane, nitko ne zna što će biti sutra. Ostaju i bez ponajboljeg igrača Danka Brankovića, koji će otići bez odštete. Cibonin prolaz već je odavno oronuo, tamo više nitko ne stanuje. I on je najbolja slika Cibone. Nekad veselo mjesto, prepuno kafića i sadržaja, gdje su svi rado dolazili, danas je prolaz duhova. Kao i klub. S takvim bremenom mlada momčad ušla je u finalnu seriju.

I finalnu utakmicu. No Grad je to prepoznao i stali su uz svoju Cibonu kao sredinom 80-ih godina kad je igrao Dražen Petrović. Već jutro na dan utakmice rasprodane su sve ulaznice, svi su htjeli biti dio fešte, pomoći Ciboni da osvoji naslov. Da možda posljednji put u Draženovom domu gledaju momčad koja je Zagrebu donijela toliko veselja.

- Heja, heja, Cibosi - orilo se dvoranom kao u najslavnije dane.

Što će biti sutra, nitko ne zna. Hoće li otići u stečaj, ugasiti se, opstati... Nitko ne zna. No sinoć nije bilo ni bitno. U jednom trenutku svi su zaboravili na probleme i prepustili se emocijama. Prepustili se Roku Prkačinu koji je vodio navijanje. A za njim pjevala je cijela dvorana. I oni koji su sve to doživjeli 80-ih godina i oni koji se tada nisu ni rodili.

No ako je ovo bila posljednja utakmica, bila je sa stilom.