EP '04: Barićeva Hrvatska nije imala snage i kvalitete za čudo

Na ovaj ćemo se način kroz četiri članka prisjetiti nastupa Hrvatske na Europskim prvenstvima. Drugi na rasporedu nastup je 'vatrenih' u Portugalu 2004., a kako smo do njega došli i što se tamo događalo, pročitajte u nastavku teksta.

Za Hrvatsku treće tisućljeće kroz nogometnu prizmu nije počelo obećavajuće. Propustili smo svoje prvo veliko natjecanje, ono u Belgiji i Nizozemskoj 2000. Ćirina Hrvatska nije se uspjela progurati pored Jugoslavije i Republike Irske i to je označilo početak kraja veličanstvene generacije 'vatrenih' '98. 

Posljednji trzaji iste viđeni su dvije godine kasnije u Japanu i Južnoj Koreji na kojem je Hrvatska Mirka Jozića uz slabašan dojam završila natjecanje nakon skupina. Iako smo opet napakostili Talijanima, protiv Meksika i Ekvadora nismo znali što i kako.

Predstavljalo je to početak neke nove ere. U srpnju 2002. reprezentaciju Hrvatske preuzima Otto Barić koji je, pored imperativa plasmana u Portugal 2004., dobio i zadaću posložiti momčad po svojoj ideji jer poslije azijskog Mundijala, situacija i nije bila najsavšrenija.

Morao je novoustoličeni izbornik 'precrtati' igrače koji su Hrvatskoj podarili broncu iz '98 i okrenuti se dizajniranju jedne nove, dovoljno snažne Hrvatske da se plasira na završnicu u Portugalu. 

Hrvatska protiv Ekvadora: Pletikosa, Šimić, Kovač, Jarni, Šarić, Šimunić, Tomas, N. Kovač, Rapaić, Olić, Bokšić

Debitirao je 21. kolovoza 2002. u Varaždinu protiv Walesa remijem 1-1. Rezultat kao i izvedba, nisu oduševili. U kvalifikacijskoj grupi za Portugal, Hrvatska je bila smještena u grupu 8 zajedno sa Andorom, Estonijom, Belgijom i Bugarskom.

Redizajn 'vatrenih' pod vodstvom Otta Barića

Barićev službeni debi dogodio se 7. rujna 2002. u Osijeku protiv Estonije. Loša i kreativnosti lišena igra 'vatrenih' bila je dovoljna tek za bod. Mjesec dana poslije gostovali smo u Sofiji gdje nismo imali nikakvih šansi jer Bugari su imali 2-0 već nakon 37 minuta igre.

Stvari su se počele komplicirati, a izbornik je morao rezultatima odgovoriti na kritike koje su ponekad prelazile granice objektivnosti. U to vrijeme, Hrvatska je možda bila i najtanja igračkom kvalitetom od svoje samostalnosti.

Krajem ožujka u Zagreb je sletjela Belgija. Otto je 'promješao karte' i osvježio redove igračima koji će u budućnosti igrati važne uloge: Darijo Srna, Dado Pršo, Milan Rapaić i Niko Kovač samo su neka od imena koja su se etabilirala kod 'Herr' Otta.

'Crveni vragovi' nisu imali šanse, Hrvatska ih je deklasirala visokom pobjedom 4-0 golovima Srne, Prše, Marića i Leke.

Hrvatska protiv Belgije: Pletikosa, Šimić, Šimunić, R. Kovač, Tudor, Živković, Rapaić, Rosso, Srna, T. Marić, Pršo

Potom je dvaput pala Andora, zatim i teškom mukom i Estonija u Tallinu golom Nike Kovača. 'Kockastima' su znanto porasle šanse za plasman na Euro. Poraz u rujnu 2003. kod Belgije značio je da Hrvatska mora dobiti Bugarsku u Zagrebu 11. listopada kako bi izborila drugo mjesto koje vodi u doigravanje.

Zabio je Ivica Olić u 48. minuti za konačnih 1-0 čime nas je odveo u baraž protiv susjedne Slovenije.

Maksimirskih 1-1 u prvoj utakmici dodatnih kvalifikacija ohrabrilo je Slovence. Povela je Hrvatska golom Prše u petoj minuti, a najbolji strijelac cijelih kvalifikacija Ermin Šiljak izjednačio je nakon 17 minuta. Hrvatska je ponovo ostavila loš dojam uoči gostovanja u Ljubljani - Otto je ponovo morao improvizirati.

'Vatreni' su žarili i palili na krilima novog Barićevog 'izuma'

'Izmislio' je Tomislava Šokotu kao potporu Dadi Prši, međutim, crveni karton Igora Tudora u 64. minuti gurnuo nas je korak do ponora. Slovenija, koja je čuvala zagrebačkih 1-1 s igračem više, kažnjena je dvije minute kasnije nakon Šokotine asistencije Prši.

U tom trenutku jedan od najboljih europskih golgetera, mirno je savladao slovenskog golmana Dabanovića. 'Vatreni' su minimalnu, ali Eura vrijednu prednost rutinski održali čime je Hrvatska Otta Barića izborila put u Portugal.

Bilo je sasvim jasno, Hrvatska nakon Davora Šukera ima novog rasnog golgetera, čarobnjaka s repićem ubojite lijeve noge. Dado Pršo bio je naša udarna igla uoči portugalskog turnira, ali i pobjednički 'patent' starog lisca Barića.

Za vrijeme mučnog, ali na koncu uspješnog kvalifikacijskog ciklusa, izbornikove odluke često su se nalazile pod povećalom. Nije htio otkriti s kojim će snagama ići u portugalsku 'skupinu smrti' gdje se Hrvatska tek trebala obračunati sa Švicarcima, Englezima i Francuzima. 

- Ako ne govorim sve što vi želite, ne znači da ne znam što ću učiniti. Nema nekih tajni, ali ne želim informirati naše suparnike. Ne znam ni ja tko će igrati za njih. Naći ću najbolju veznu liniju, imam ideju. Napravit ću nešto što nitko ne očekuje, to će bit jako dobro iznenađenje - govorio je Barić uoči Eura.

Pršo uoči Švicaraca: 'Nemaju šanse, pojest ćemo ih!'; Ćiro napao Barića: 'Taktika je bila promašena!'

'Daleko ćemo dogurati', govorio je Tomo Šokota, dok je Pršo biranim riječima najavio prvi susret protiv Švicaraca 13. lipnja 2004: 'Stisnut ćemo ih i pojesti' - tvrdila je naša najbolja špica. Nažalost, uz puno trke i borbe došlo je do remija bez golova u Leiriji. Zaigrali smo u sljedećem sastavu:

Hrvatska protiv Švicarske: Butina, Šimić, R. Kovač, Šimunić, Živković, Mornar, N. Kovač, Bjelica, Olić, Pršo, Šokota

Iznenađenje u veznom redu koje je Barić najavio neposredno pred Euro nije upalilo - Niko Kovač i Nenad Bjelica nisu mogli ostvariti terensku dominaciju, a Kovač i Olić su promašivali su dobre šanse.

Od 50. minute imali smo igrača više nakon isključenja Johanna Vogela, no kroz stihijske napade nije se moglo ugroziti odgovornog protivnika. 

Jedan od najžešćih Barićevih kritičara u to vrijeme bio je Miroslav Ćiro Blažević. Poslije Švicarske, Barić je izjavio kako ne bi ništa mijenjao u taktici i momčadi što je Ćiru poprilično uzbudilo:

- Kako to može reći, kad smo vidjeli kako je to izgledalo? Učinio je fatalnu pogrešku, a taktika i igra bile su totalno krivo postavljene - grmio je 'trener svih trenera'. Barić se kratko osvrnuo na to:

- Zvali su me novinari iz Austrije i nije im jasno kako bivši izbornik može kritizirati sadašnjeg - objašnjavao je hrvatskim novinarima 'Herr' Otto.

Ionako loša atmosfera bila je pogoršana zbog činjenice da nam je drugi protivnik aktualni prvak Europe, Francuska. Hrvatskoj su se davale mizerne šanse da tu može iznenaditi, čak je i Barić bio svjestan situacije:

'Nemamo šanse protiv Francuske, uvijek imamo prevelika očekivanja'

- Protiv Francuske izgledi su nam jednako mali kao i prije remija sa Švicarcima, ali i prije samog dolaska u Portugal. Naša su očekivanja uvijek veća od realnih, pa smo protiv Švicarske prema svim tim najavama bili totalni favoriti. Sada se vidjelo da to i nije baš tako. Ipak, nadam se da možemo iznenaditi Francuze - rezimirao je Barić.

Ponovo je Leiria bila domaćin 'vatrenima' 17. lipnja 2004. Zidane, Vieira, Henry, Trezeguet i Thuram gladno su čekali poljuljanu Hrvatsku koja je istrčala u sastavu:

Hrvatska protiv Francuske: Butina, Tudor, R. Kovač, Šimić, Šimunić, N. Kovač, Rosso, Bjelica, Rapaić, Pršo, Šokota

Već u 22. minuti autogolom Tudora 'tricolori' dolaze u vodstvo. Slobodan udarac gotovo s aut linije izveo je Zinedine Zidane, lopta u petercu preskače Silvestrea i pogađa nesretnog Igora Tudora za 0-1.

Drugo poluvrijeme počelo je savršeno jer kombinacija Nike Kovača i Giovannija Rosse donosi penal kojeg je skrivio Mickael Silvestre. Miki Rapaić zabija za 1-1 i Hrvatska se budi.

Tudor i sudac promovirali Trezegueta u junaka, Mornar promašio čudo

U tim se trenucima osjetila ranjivost favoriziranog protivnika, a tribine stadiona u Leiriji posve su proključale pet minuta nakon izjednačenja. Šest tisuća naših navijača obojanih u crveno-bijele kockice veselilo se golu Dade Prše poslije ubačaja Milana Rapaića.

Al' ju je Dado zakucao pod prečku, Fabien Barthez nije imao niti minimalne šanse...

Sigurni Tomislav Butina branio je sve što je trebao, Hrvatska je igrala na kontre. Međutim, loše vraćena lopta Tudora prema našem golanu bila je fin poklon za ubojitog Trezegueta koji takve šanse ne propušta kapitalizirati.

Iako je Butina prvi stigao do lopte i potom napucao francuskog napadača u ruku, sudac to nije primijetio. Hrvatska je ovom odlukom danskog suca Nielsena bila itekako oštećena.

U posljednjim je minutama Ivica Mornar promašio čistu gol šansu poslije ubačaja Ivice Olića. U ovoj je utakmici Hrvatska zaslužila najmanje bod, ako ne i sva tri.

- Nevjerojatno je što sam uspio promašiti, a posebno mi je krivo jer sam tu loptu sjajno primio, gađao sam rašlje, međutim, nisam uspio. Da sam pogodio, otišao bih Bogu. Žao mi je što je suđenje bilo naklonjeno Francuzima, jer očito je da nije isto kada pada Zidane ili Mornar, Rosso ili Pršo - razočarano je nakon utakmice govorio Ivica Mornar.

Nakon susreta u razgovorima između igrača, Trezeguet je priznao Rapaiću da je kod izjednačujućeg gola igrao rukom, ali slaba je to utjeha bila 'vatrenima' uoči utakmice istine protiv Engleza.

Englezi su nas razbili, a Barić se zapitao: 'Zar smo mi stvarno očekivali da budemo drugi?'

- Englesku dobro poznajemo i ne bojimo je se. Znamo da je nesretno poražena u prvoj utakmici protiv Francuske, a Švicarsku je rutinski svladala. To je bilo ono što je nama nedostajalo. Rutina. Ipak, mi smo protiv Francuza bili nadahnuti, naša forma je u usponu i imam pravo na veliki optimizam - optimistično je najavio je duel protiv Beckhama, Rooneya i Scholesa Otto Barić.

Na stadion Luz 21. lipnja 2004. 'vatreni' su istrčali u sastavu:

Hrvatska protiv Engleske: Butina, Šimić, Tudor, R. Kovač, Šimunić, Rosso, N. Kovač, Živković, Rapaić, Pršo, Šokota

Počelo je fantastično. Sjajan slobodnjak Rapaića pao je u peterac, a u gužvi se najbolje snašao Niko Kovač za 1-0 naše reprezentacije.

Potom je odmah na snagu stupilo povlačenje naših igrača, pa je bilo pitanje trenutka u kojem će Englezi poentirati. Bilo je očigledno kako 'vatreni' nemaju snage i kvalitete za ravnopravnu borbu protiv kudikamo snažnijeg protivnika.

Butina je spašavao, ali u 40. minuti izjednačuje Paul Scholes. Nismo uspjeli izdržati do kraja poluvremena s remijem jer je Wayne Rooney ostao sam na dvadesetak metara pa potom poentirao u suprotni kut.

Dvadesetak minuta prije kraja Scholes je lijepo pronašao Rooneya koji izlazi sam na Butinu te bez problema realizira zicer. U 73. minuti stiže tračak nade golom Tudora, ali i to je nažalost bilo kratkog vijeka jer samo šest minuta poslije Frank Lampard zabija za konačnih 2-4, odnosno eliminaciju Hrvatske.

Izabranci Otta Barića zauzeli su na kraju treću poziciju u grupi uz dva osvojena boda i gol razliku 4-6.

- Sve u svemu sam zadovoljan. Ali, danas smo vidjeli da postoji protivnik koji je apsolutno bolji od nas. Jednostavno nismo mogli držati rezultat. Bio sam prinuđen na promjene jer su se igrači povrijedili. Možemo malo više, ali Englezi su bili bolji. Da je Kovač bio zdrav udarci Rooneya bi bili spriječeni, međutim bez obzira na to koji vezni igrači igrali, isto bi se dogodilo. Zar smo mi stvarno očekivali da budemo drugi? - branio se 'Herr' Otto poslije poraza od objektivno jačeg suparnika.

Turnir će na kraju osvojiti čudesna Grčka pobjedom protiv Portugalaca u finalu, dok će Hrvati započeti put nekom drugom stazom pod vodstvom Ottovog nasljednika, Zlatka Kranjčara.