Emotivno u Vinkovcima: 'Ovaj grad još uvijek živi za Cibaliju'

Šest mjeseci trajao je pobjednički post Cibalije. Dugih šest mjeseci sportske kalvarije u borbi za spas prvoligaškog statusa barem nakratko je prekinuto nečim pozitivnim. 

Kao da se povratkom vinkovačkog kluba u elitno domaće nogometno društvo nadvio crni oblak u gradu na Bosutu - naime, krajem srpnja preminuo je njihov najveći i najodaniji navijač, mladi Stjepan Vojnić (18).

Poslije pobjede u Vinkovcima nad Slaven Belupom (3-1), miljenik vinkovačke publike i trener Mladen Bartolović uslikan je u majici sa Stjepanovim likom nasmiješen. Čini se da je Bartol pokrenuo neki novi zanos i vjeru koja bi Cibaliju izbaviti iz zone ispadanja.

Konačno, malo veselja i radosti i u svlačionici posljednjeplasirane momčadi prvenstva.

Preko oko 700 gledatelja upisana je pobjeda nad sastavom iz Koprivnice, prva nakon 31. listopada prošle godine i Splita (1-0). Ultrasi su razvili i transparent u čast mladom navijaču Marku Azapoviću iz Županje koji je preminuo u svibnju 2013. godine.

Emotivan dan u Vinkovcima zaokružen je objavom na Facebook stranici Cibalije kojeg prenosimo u cijelosti:

'I možda u današnjem svijetu malo toga funkcionira onako kako bi trebalo i možda zbog toga često mislimo kako je sve propalo. Ali ima jedno mjesto na kojem sve probleme zaboravljamo bar na 90 minuta, mjesto koje živi svoje vrijednosti svima i svemu usprkos. 

Nemamo novca, nemamo puno toga što imaju drugi, ali zato u izobilju ima ozljeda, bolova, sloge, hrabrosti, volje, htijenja, vjere, želje i beskonačne podrške naših navijača.

U malim Vinkovcima, na grbu na kojem piše HNK Cibalia Vinkovci živi to mjesto.

Ono što smo uspjeli pokazati svima je da ovaj grad i ovo srce na vratima Hrvatske još uvijek kuca i živi za ovaj klub, pokazali smo da i u ovim teškim vremenima, u najsiromašnijoj regiji možemo napuniti stadion, pokazali smo zajedništvo i sve one moralne vrijednosti i vrline koje polako nestaju iz modernog društva.

I dalje vjerujemo da ima izlaza, da ima mogućnosti, da postoji nada.

Zajedničkim snagama ćemo se potruditi da ostanemo tamo gdje i pripadamo, i to usprkos svima onima koji ne vjeruju, svima onima koji se prave da ne postojimo, svima onima kojima to „sada nije u interesu", svima koji ne znaju, ne žele ili ne pokušavaju pomoći.

Usprkos svima njima, a zbog kluba, zbog onih koji su vjerovali koji vjeruju i uvijek će vjerovati u nas, zbog trenera, zbog obitelji, koje to sve nose na svojim leđima, zbog svih dobrih ljudi koji nas podržavaju na bilo koji način, za sve generacije koje tek dolaze i za sve momke sa stajanja koji više nisu s nama. U konačnici za ovaj grad, za sva vremena, za slavonski inat i naš ponos, za naš stoti rođendan na mjestu koje trebamo proslaviti tamo gdje i zaslužujemo, u prvoj HNL.'