Draženov život i tragična smrt: 'Ja da se žalim na hotel, a moji vršnjaci čuče u rovovima...'

Postoji vrsta sportaša koju oslovljavamo samo imenom. To nisu zaslužili samo svojim trofejima i uspjesima, već unikatnošću. Jedinstveni, osebujni, originalni i najvažnije, svoji. To je bio Dražen Petrović. Hrvatsko nacionalno blago i čovjek kojeg su svi obožavali.

Pokretanje videa...

03:46

čokolada s likom dražena petrovića | Video: 24sata/Robert Anić/PIXSELL

Bio je rođeni pobjednik i strastveni borac, nikome nije htio priznati da je bolji od njega, čak ni najboljemu u povijesti Michaelu Jordanu. Prošla je 31 godina od smrti, ali Dražen je među nama. U brojnim uspomenama, uspjesima kojih se svako malo sjetimo i raznim anegdotama. A njih će biti napretek u četvrtak navečer kada će se u zagrebačkoj Areni odigrati utakmica u njegovu čast povodom 60. rođendana kojeg bi uskoro napunio. Bit će tu isječaka iz njegove bogate, ali nažalost prerano prekinute karijere, uz poseban naglasak na mjesto gdje je sve započelo. U Šibeniku.

Bio je nevjerojatan radnik i košarkaški fanatik

Dražen se rodio 22. listopada 1964. godine, a već sa sedam godina bilo ga je nemoguće vidjeti bez košarkaške lopte. Gdje brat Aleksandar, za njim i mali Dražen. Aco mu je bio uzor pa je i on jedan od razloga zašto se zaljubio u košarku. Obojica su bili iznimno natjecateljski nastrojeni, ali vrlo brzo je mlađi pretekao starijeg.

- Počeo je trenirati sa sedam godina, uz starijeg brata Acu, i već je tad bilo jasno da će biti vrhunski košarkaš. Možda se jednom rodi netko bolji od njega, ali takav spoj sportske i ljudske veličine mislim da nikad više nećemo vidjeti. On je bio formula ljudskosti i sportskog uspjeha, svi su ga voljeli. Naravno, osim suparnika, ali i oni su ga cijenili. Međutim, Dražen nikad nije posramljivao suparnika, želi ga je samo nadigrati, biti bolji, jer nije priznavao poraze. I opet ću ponoviti, Dražen nije igrao košarku, on se igrao košarke - riječi su Mire Kotarca, jednog od prvih Draženovih trenera, a Aleksandar Petrović se ovako prisjetio tih početnih dana:

- Sjećam se, lopta je valjda bila veća od njega, ali uporno nam se motao pod nogama, bio na svakom našem treningu i igrao - opisao je Aco Petrović košarkaške početke svoga brata.

Košarka je za njega bila život. Bio je toliko posvećen i fokusiran da je išao u dvoranu ujutro prije škole pa onda i navečer nakon škole. Radio je na sebi svakodnevno, driblao stolce, šutirao. Znao je da mora raditi duplo više od ostalih ako želi napraviti ozbiljniju karijeru. Imao je nevjerojatan mentalitet koji ga je odvajao od drugih, htio je svaki dan biti bolji i tako motivirati suigrače, razmišljanje koje je krasilo samo najveće košarkaše poput Kobeja Bryanta i Michaela Jordana. Fanatizam i borbenost vodili su ga cijelu karijeru i pretvorili ga u jednog od najvećih hrvatskih košarkaša u povijesti. I nije samo imao čudesnu radnu etiku, bio je uvijek vedrog duha i pristupačan svima. 

'Ja svoju zlatnu medalju ne dam nikome!'

- Nije bilo važno je li šest ili sedam ujutro. Navečer bih uzeo ključ, otvorio vrata dvorane i trenirao. Čistačice i ja. One bi radile svoje, ja svoje. Nikad nisam propustio jutarnji trening. Nikad. Uzmem loptu, ubacim 500 ili više. Postavim stolce i driblam. I tako satima, uživam. Ako neki puta nisam mogao na trening, istoga trena bih se razbolio - legendarna je Draženova izjava.

Jedan od prvih uzora bio mu je bivši košarkaš Partizana Dragan Kićanović. Upijao je njegove poteze, trikove, šut. Za prvu momčad Šibenke debitirao je s 15 godina, a tri godine kasnije odveo je voljeni klub do naslova jugoslavenskog prvaka. Tog 9. travnja 1983. godine, pri rezultatu 82-81 za Bosnu, sudac Ilija Matijević dosudio je dva slobodna bacanja na Draženu. 

- Dražene, promaši jedno, neka budu produžeci, tako će sve proći mirnije - prišli su tada 18-godišnjem Draženu Petroviću navodno i trener Vlado Đurović, ali i predsjednik saveza Vasil Tupurkovski. Zabio je oba slobodna bacanja, nije bilo produžetka. A bome ni mira. 

Šibenčani su dobili pehar i medalje, proslavili, pa iduće jutro ostali bez titule. Savez je poništio utakmicu i izbacio s liste suca Iliju Matijevića smatrajući da taj prekršaj Sabita Hadžića na Draženu nije postojao. Šefovi su naredili novu utakmicu, na neutralnom terenu u Novom Sadu, ali sve je bilo jasno kad je Dražen poručio:

- Vi igrajte ako želite, ja neću i svoju zlatnu medalju ne dam nikome!

Za zelenim stolom prvak je postala Bosna, a u srcima svih Šibenčana i Hrvata to je bila Šibenka.

I bio je to kraj njegove ere u Šibenki. Sljedećih godinu dana proveo je na odsluženju vojnog roka u Puli, no od lopte se nije odvajao. Tih godinu dana pauze iskoristio je za usavršavanje na nedostacima i kako bi se pripremio za nastavak karijere. A za njim je vladala opća pomama. Digger Phelps često je dolazio u Šibenik pa je i jugoslavenska košarkaška reprezentacija u nekoliko navrata bila njegov gost na američkom sveučilištu Notre Dame gdje je bio trener od 1971. do 1991. godine. Zagrizao je za Dražena i htio ga je dovesti pod svaku cijenu, htio je vidjeti kako će reagirati protiv američkih košarkaša i smatrao je da bi mu to bila idealna priprema za NBA ligu. No, presudio je legendarni Mirko Novosel. Uspio je pridobiti tada 19-godišnjeg košarkaškog Mozarta u nastanku i odvesti ga u Cibonu. 

Rapsodija u Ciboni 

- Imali smo velik kredit kod obitelji Petrović, što zbog mog autoriteta kao trenera reprezentacije, što zbog našeg ponašanja za vrijeme Acina liječenja - rekao je Novosel jednom prilikom, misleći na razdoblje kad je mladom, tek pristiglom Aci, dijagnosticirana reumatska groznica, od kakve je 80-ak posto oboljelih završavalo sa srčanom manom ili trajnim invaliditetom. 

No transfere je morao potvrditi i savez, a odobravao ih je samo ako se mladi igrač seli s roditeljima u drugi grad, ako upisuje studij ili je transfer u interesu košarke.

- Imao sam pet od osam glasova da je to u interesu košarke - kaže Mirko.

Dražen je, kako kaže Aco, došao kao šlag. Jezgra momčadi već je bila tu, gradila se godinama.

- Kad smo doveli Acu, Šibenki smo pomogli garniturom dresova, šlapa, lopti... Ušić i Bečić došli su bez problema, Čutura se bio odlučio na odlazak u Zadar, ali ja sam kao trener reprezentacije imao jake argumente, napravio sam pritisak i on se predomislio. No kad je Dražen bio u pitanju, to je bila čista otimačina. Ali da je nismo napravili mi, učinio bi to netko drugi. Dražen je imao jasan cilj, znao je da se s nama može boriti za europski vrh. Šibenka mu je nudila hrpu novca da se vrati, ali nije htio, znao je da tamo nikad neće postati svjetska klasa - objasnio je Novosel. 

U Ciboni je postao igrač prepoznatljiv diljem Europe pa čak i svijeta. Po NBA ligi pročulo se o žgoljavom Europljaninu kojeg nitko ne može zaustaviti. Tada je krenula njegova dominacija. U četiri godine utrpao je čak 3911 koševa u 155 utakmica. S klubom je osvojio dva naslova europskog prvaka, jednom prvenstvo Jugoslavije i triput Kup. 

Htio je biti najbolji i svakodnevno rušiti rekorde, a jednog je srušio 5. listopada 1985. godine. Tada je utrpao čak 112 koševa Olimpiji koja je igrala s juniorima.

- Dražen je pogazio riječ, obećao je da će izaći iz igre nakon što obori rekord Radivoja Koraća od 74 postignuta koša, ali znate kakav je on bio 'psiho', nastavio je zabijati do kraja i na koncu je došao do 112 koševa - prisjetio se Igor Đurović, koji je kao kadet Olimpije pokušao čuvati Dražena na otvaranju prvenstva Jugoslavije 1985./1986.

Susret je završio pobjedom Cibone 158–77, Dražen Petrović je do poluvremena ubacio 67, a do kraja 112 koševa, uz šut 40-60, a za tricu je gađao 10-20.

Odlazak u NBA ligu i čudesni dani u Netsima

Otišao je iz Cibone 1988. godine i potpisao za Real Madrid. Proveo je tek jednu godinu, ali dovoljno da se upiše u povijest kluba. U finalu Kupa kupova protiv Caserte 1989. godine zabio je čak 62 koša. Ostavio je i veliki dojam na legendarnog Diega Armanda Maradonu koji je 1994. godine, kada je Argentina igrala na Maksimiru protiv Hrvatske, posjetio Draženov grob i ostavio 62 ruže koje su simbolizirale spomenute koševe protiv Caserte.

- Kazao mi je tada da ne budem tužna jer će Dražen vječno živjeti. To mi je ostalo u sjećanju do dana današnjeg. To je jedan od dva posjeta Draženovu posljednjem počivalištu koji su ostavili najveći trag na mene. Drugi je onaj tadašnjeg predsjednika MOO-a Juana Antonija Samarancha - rekla je Biserka Petrović jednom prilikom. 

Dražen je radio iz dana u dan, a znao je da može parirati najboljima, dokazao je to svakom Amerikancu koji je mislio da 'žgoljavi Europljanin' neće uspjeti. Ispunio je svoj san i 1989. godine otišao u NBA ligu nakon što je potpisao za Portland. Nažalost, kao jedan od prvih Europljana u najjačoj košarkaškoj ligi na svijetu, treneri mu nisu previše vjerovali pa se nije naigrao u svojim početnim danima. U prvoj sezoni igrao je i finale NBA lige koje je Portland izgubio od Detroita, ali bez velike uloge. No, tada je shvatio nešto što mu je promijenilo karijeru. Da mora raditi još jače i bolje na svome tijelu kako bi mogao fizički parirati atletičnim Amerikancima. U godinu dana doživio je veliku fizičku transformaciju i tada je krenuo njegov uspon, ali ne u Portlandu, već u New Jersey Netsima gdje je otišao u veljači 1991. godine.

Tamo će stasati u jednog od najvećih europskih košarkaša svih vremena i olakšati put do NBA lige svim budućim naraštajima Europljana koji su do tada bili nepoželjni i podcijenjeni. Danas najjaču košarkašku ligu na svijetu predvode baš košarkaši iz Europe.

U Netsima su ga vodili Bill Fitch i Chuck Daly, a kod obojice je činio čudesni duo s Kennyjem Andersonom koji je širio strah i trepet među protivnicima. Preporodio se po dolasku u Netse, a onda je krenula rapsodija. U sezoni 1991/1992. zabijao je u prosjeku 20,6 koševa po utakmici i uveo klub u doigravanje, ali Cleveland je bio prejak na prvoj stepenici. Nadao se nagradi za igrača koji je najviše napredovao, no ona je pripala Pervisu Ellisonu.

Nije ga to poremetilo. Nastavio je raditi još jače kako bi ispunio sljedeći cilj, a to je nastup na All Star utakmici. U sezoni 1992/1993. igrao je kao u transu, izmaknuo mu je mjesto na All Staru, ali je prosjek koševa podignuo na 22,3, što mu je bila najbolja sezona u karijeri. Da nije bilo ozljede u ožujku zbog čega je propustio nekoliko utakmica, taj prosjek bio bi još i bolji. Tako načet, ipak nije uspio s Netsima napraviti značajniji rezultat u doigravanju, opet su ispali od Clevelanda u prvom krugu. 

Kad ti se nakloni Reggie Miller...

- Kad izađeš na igralište, važno je da nikome ne popuštaš. Igrači sve čine da jedan drugoga dekoncentriraju i ometu. Ako se povučeš i ne uzvratiš, posao im je uspio. Ja im automatski odgovorim, pa im se to ne sviđa - govorio je Dražen nakon dolaska u NBA.

- Možda se sad malo hvalim, ali smatram se najboljim šuterom svih vremena. No, jedan je ipak bio bolji od mene. Išao mi je na živce. To je pokojni Dražen Petrović. Ako sam nekoga htio zadaviti, to je bio Dražen. On je bio moj najveći neprijatelj, nisam ga mogao podnijeti. No, kad ga se sjetim danas moram priznati da je to najveći šuter kojeg sam ikad vidio - priznao je davno Reggie Miller, po mnogima najveći šuter koji je ikad hodao NBA parketima. 

Petrović je te sezone uvršten u treću najbolju petorku NBA lige, što mu je bio veliki poticaj za sljedeću sezonu u kojoj bi, mnogi su uvjereni, konačno zaigrao na All Staru. Nažalost, spriječila ga je u tome tragična smrt.

- Ne znam može li se uopće riječima opisati što je Dražen značio Netsima, emocionalno, fizički i na ostale načine. Svi ćemo zauvijek pamtiti taj osmijeh, taj osjećaj, taj natjecateljski duh i nikad ga nećemo zaboraviti - rekao je Draženov trener iz Netsa Chuck Daly.

Povijesna utakmica protiv SAD-a i srebro u Barceloni 

S Jugoslavijom je osvojio sve, ali njegov najveći san bio je zaigrati u hrvatskom dresu. Kroz naporne kvalifikacije uspjeli smo plasirati se na Olimpijske igre u Barceloni 1992. godine. Rat je u to vrijeme bjesnio u Lijepoj našoj i to je probudilo poseban revolt u našim košarkašima i općenito sportašima koji su nastupali.

- Spustiiiiiiiiiiiiii se, Franjoooooo, zaderao se Slavko Cvitković 8. kolovoza 1992. godine i razbuktao krv u mnogim hrvatskim navijačima koji su tog dana bili uz TV ekrane. Franjo Arapović zabio je za vodstvo Hrvatske 25-23 protiv SAD-a. Kratko je trajalo, ali bilo je to za povijest, za vječnost.

- Ljudi moji, bit će čuda. Ne trebamo ih dobiti, ali možemo se s njima nositi. Neće nas zgaziti - govorio je Dražen prije povijesnog finala. 

Amerikanci su očekivano slavili 117-85, no to je košarkaško finale koje je gledao cijeli svijet. Debitantica, malena, tek rođena Hrvatska stala je rame uz rame neponovljivom "Dream Teamu", a ako je netko vjerovao u našu zastavu, bio je to Dražen. Vodio je reprezentaciju, vodio je Cibonu, utabao je put Europljanima preko 'velike bare'.

- Uživao sam igrati protiv Dražena. Bio je veliki igrač, nikog se nije plašio. Uvijek je bio maksimalno koncentriran, borben i samouvjeren. U svakom našem dvoboju, tako i u onom u Barceloni, išli smo snažno jedan na drugog. Protiv njega se drukčije nije moglo, bili tu maksimalni dvoboji, na samom rubu. Ostavio je dubok trag u NBA, pokazao je ostalim Europljanima kako se može uspjeti - rekao je Michael Jordan.

Posljednju utakmicu u karijeri odigrao je 6. lipnja 1993. godine. Hrvatska je u Wroclawu izgubila od Slovenije (94-90) u posljednjem kolu kvalifikacija za EuroBasket u totalno nebitnoj utakmici jer su naši košarkaši još ranije osigurali plasman. 

Reprezentaciju je u Poljskoj dočekao vrlo loš smještaj u hotelu D kategorije, koji je imao zajedničke toalete i kupaonice. Izbornik Mirko Novosel bio je ljutit, nije znao kako će se to odraziti na igre naših zvijezda. A Dražen je bez razmišljanja rekao:

- Ako naši vršnjaci, koji sad brane Hrvatsku, mogu čučati mjesec dana u rovovima, i mi možemo pet dana izdržati u ovom hotelu!

Posljednja utakmica u karijeri

Nije bilo potrebe da se odaziva toj akciji, naši bi reprezentativci i bez njega osigurali EuroBasket. Ali za njega je nacionalni dres tek stvorene države bio svetinja, nešto što se ne odbija ni pod razno. 

- Ne mogu se ne odazvati, tamo će biti svi moji prijatelji i ne mogu ja biti prvi koji se neće pojaviti - govorio je Dražen koji je zabio 30 koševa, a posljednje slobodno bacanje je promašio.

Jutro poslije, nakon prospavane noći u Wroclawu, naši su reprezentativci otputovali za Frankfurt, gdje ih je čekao avion do Zagreba. Dražen je odlučio ići automobilom. Imao je tek 28 godina, pred njim je bilo još nekoliko godina vrhunske košarke. Što bi bilo da nije odbio let, da nije sjeo u auto, da nije zaspao... Milijun pitanja ostalo je neodgovoreno kada je 7. lipnja 1993. njegov život tragično okončan u prometnoj nesreći. 

Tragično ugašen život na njemačkoj autocesti

Dražena je u smrt odvela tadašnja djevojka Klara Szalantzy koja je upravljala tamnocrvenim Golfom na njemačkoj autocesti A9 kod Ingolstadta te kobne 1993. godine. Klara za Draženovu smrt nikad nije odgovarala, a s njima u autu bila je i turska košarkašica i Klarina prijateljica Hilal Edebal koju su usput povezli. Dražen je u trenutku nesreće spavao.

Iz suprotnog je smjera dolazio kamion, koji je, pokušavajući zaobići jedno vozilo, izgubio kontrolu, probio središnju ogradu i ispriječio se na cesti. Vidljivost je bila vrlo slaba i Golf je udario u kamion, točnije šleper-cisternu, tako da je Dražen poginuo na mjestu nesreće. Na kišnoj, skliskoj i nesretnoj autocesti u blizini Ingolstadta proplakalo je i nebo za košarkašem, kapetanom, umjetnikom na parketu. Doista, Mozartom 'igre pod obručima'.

- Činjenica je da je Klara vozila prebrzo. Bila je mlada vozačica, s malo iskustva, i u takvoj situaciji nije se baš mogla najbolje snaći. Doletjela je u prepriječeni šleper s brzinom većom od 160 kilometara na sat. Čak nije uspjela ni reagirati, kočiti. I da je uspjela pokušati zaustaviti svoje vozilo, pitanje je kako bi sve to prošlo s obzirom da se tegljač ispred njih pojavio iznenada. A onda je uslijedio strahoviti udarac od kojega je Dražen, koji je u automobilu sjedio na suvozačevu mjestu, poginuo - kazao je za Slobodnu Dalmaciju policajac Binder koji je došao na mjesto nesreće na očevid.

Gore, pod svodom Cibonine dvorane visi njegov dres s brojem deset, dvorana nosi njegovo ime, trg na kojem se nalazi također. Netsi su umirovili njegov dres s brojem tri, a 2002. godine ušao je u Kuću slavnih. I to je i najmanje što se moglo učiniti da se sačuva uspomena na velikog sportaša, košarkaša koji je obilježio povijest hrvatske košarke i postao nacionalno blago. Podsjetnik na ona slavna vremena kada je naša košarka bila na vrhu. Zaustaviti ga nije mogao nitko na parketu, učinila je to samo tragična smrt na cesti. Jedino nju Dražen nije predriblao.