Drama našeg olimpijca: Mami je u sobi strop pao na krevet!

Neću reći da smo mi najveće žrtve, ali što god sam gledao na televiziji ili vidio slike po raznim medijima, nisam još vidio niti jedan stan da je nadrapao kao ovaj naš, kaže nam hrvatski stolnoteniski reprezentativac Frane Tomislav Kojić (28).

POGLEDAJTE VIDEO

Pokretanje videa...

01:09

Frane Tomislav Kojić | Video: snimio čitatelj/24sata

Brojni potresi koji su u nedjelju zatresli Zagreb uništili su brojne zgrade, a najviše su nastradale one starije gradnje u samom središtu grada. Među njima i ona u kojoj su, do nedjelje, živjeli majka i brat našeg stolnotenisača. Riječ je o starijem zdanju na Strossmayerovom trgu broj 7, stanu u kojem je odrasla obitelj Kojić.

- Sestra i ja smo odselili, mi sada na drugim adresama živimo sa svojim obiteljima, a u toj su kući ostali mama i brat. I oni su bili tamo u trenutku potresa. To je stan na 3. katu, iznad su samo tavan i krovište. Pa sve je porušeno, kuća je sada potpuno nefunkcionalna. Majka i brat su preselili kod sestre i njezinog muža, tamo će biti do daljnjega - priča Frane Tomislav Kojić, pa nastavlja:

- Ne znam ni što bih rekao, moja majka si je išla skuhati kavu, pa se dogodio taj prvi potres, užas. I kasnije je toliko toga palo na krevet gdje je ona spavala cijeli noć. Toliko ima tih priča, to vam je slično onom videu gdje je auto prošao ulicom, pa se par sekundi iza njega na taj dio ceste srušio cijeli betonski blok. Meni je i dalje nevjerojatno da je cijeli taj potres uzrokovao jednu ljudsku žrtvu, zamislite da se to dogodilo tijekom dana ili u vrijeme dok nema virusa.

Što će sada biti s vašim stanom?

- A ne znam, brat je prijavio štetu, zvao je onaj telefon za pomoć. Ujutro sam na televiziji slušao i predsjednicu komore arhitekata koja kaže kako se grad i država moraju uključiti u pomoć, ne može sve biti samo na pojedincima. Poslije rata već postoji određeno iskustvo s obnovom te vrste, ali će to sve trajati dugo. Nije moguće sve ljude iseliti iz centra grada, a da se nitko tu ne vrati, središte Zagreba treba živjeti.

Jeste li vi uopće vidjeli kako taj stan danas izgleda?

- Ma nisam, samo na slikama. Uopće se ne može ići tamo. Brat je jučer otišao u stan po još neke sitnice, ali strop i dalje pada. Nema šanse, nitko više neće ići tamo dok ne dođu statičari. Stan je velik 130 kvadrata, mama i brat su sa sobom uzeli samo one najvrjednije stvari. Majka je i dalje u šoku, nije ugodna situacija. Ali, nismo sami u tome, cijeli grad osjeća posljedice potresa. Svi smo jedni uz druge, ljudi pomažu jedni drugima, opet se pokazalo kako Hrvati imaju veliko srce.

A kako ste vi doživjeli te nedjeljne potrese?

- Ma da budem iskren, nikada se u svom životu nisam tako preplašio. Niti u jednoj situaciji. Zagreb nije aktivno područje, pa nismo naviknuti na takve potrese. Ma i svi prijatelji, kolege iz reprezentacije, svi kažu isto. Taj osjećaj nemoći ne pamtim, užas. Odmah sam se probudio, supruzi Dori viknuo da je potres, pa smo otrčali u sobu po malog. Nazvali smo svoje bližnje, vidjeli jesu li svi OK, pa uzeli osnovne stvari i dokumente, izvadili auto iz garaže i otišli na čistinu, tamo bili sljedeća 2-3 sata.

Zanimljivo, hrvatski stolnotenisači danas treniraju - putem Skypea!

- Evo, danas mi je prvi takav trening, drugi su dečki već tako trenirali. Ja sam još u subotu trenirao vani sam, pa se dogodio taj potres, stigle su i zabrane okupljanja, sada nam ostaju samo treninzi kod kuće. Vidjet ćemo kako će sve to ispasti.

Hrvatska stolnoteniska reprezentacija prva je od ekipnih sportova osigurala nastup na Olimpijskim igrama u Tokiju. A sada su i one jako upitne...

- Iskreno, zbog toga osjećam tugu i žal, to su mi trebale biti prve Olimpijske igre, puno smo radili kako bi se kvalificirali na njih. I to nam je bila najveća želja ove sezone. Mi smo plasman u Tokio osigurali 27. siječnja na kvalifikacijama u Portu, tada je negdje i krenula ta priča s korona virusom iz Wuhana. Sjećam se, iz Portugala smo se vraćali sa zaštitnim maskama, čak se šalili na taj račun, nitko od nas nije mogao ni zamisliti da će se sve to, još na takav način preseliti u Europu.

Najnovije priče idu kako bi se OI trebale preseliti na sljedeće ljeto, što bi to značilo za našu reprezentacije?

- Mi bi s te strane, kao reprezentacije, mogli biti još bolji. Andrej Gaćina ima 33, Tomislav Pucar 24, ja 28 godina. Pucar bi kao trenutačno naš najbolji igrač po renkingu bio još zreliji i iskusniji, Gaćina je bez obzira na renking vođa i lider ove reprezentacije, a i ja bi bio još iskusniji. No, tko zna što će biti, koliko će trajati ova priča s korona virusom, ni godina dana nije sigurna - završio je Kojić.