Dariji su u garaži složili sanjke za prve Zimske olimpijske igre

Kad me pitaju je li sanjkanje opasno, odgovorim da sam tijekom rukometne karijere imala osam operacija koljena, a tijekom sanjkaške nekoliko potresa mozga i lom skočnog zgloba, kaže Splićanka Daria Obratov, koja će nastupiti na ZOI-ju u Pyeongchangu. 

Na Igre ide 30 cura, a Daria je dva puta bila prva “ispod crte”. 

- Od 30 mjesta na OI, 24 su 'rezervirana' za osam 'velikih', neprikosnovenih nacija koje s lakoćom izbore po tri mjesta. Za preostalih šest mjesta borimo se svi ostali, a tu su i Poljaci, Slovaci, Česi, Talijani, Švicarci..., koji imaju i po dvije reprezentativke. Pa vi budite bolji od svih njih, i izborite plasman. I još, u slučaju da imate isti broj bodova u kvalifikacijama, prednost imaju sanjkašice iz reprezentacija koje imaju 'štafetu' (sanjkaš, sanjkašica i dvojac), a ja sam sama...

Igrala je rukomet

A sve je počelo posve slučajno, Daria je igrala rukomet, no nakon osam operacija koljena i dugih rehabilitacija u Selcu, dr. Vlasta Brozičević predložila joj je promjenu sporta.

- Uputila me na Ivana Šolu jer je vidjela da imam tjelesne predispozicije za sanjkanje. Prijavila sam se, prošla obuku, i ostala jedina iz generacije u sanjkanju. Iako studiram u Splitu, zbog sanjkanja sam se preselila u Zagreb, gdje živi kondicijski trener Marino Bašić, a i staze su mi puno bliže, najbliža staza od Splita je udaljena preko 1.000 kilometara.

Krajem rujna otvara se sezona, trenira se na stazama u Njemačkoj i Norveškoj, a nakon mjesec, do mjesec i pol dana seljakanja po stazama počinju Svjetski kupovi, EP, SP...

- Uglavnom sam uz manje pauze odsutna od kuće sve do ožujka, a nakon dva tjedna pauze sve kreće ispočetka - kaže Daria, koja je jedna od lakših cura u konkurenciji.

- Nedostaje mi desetak kila, a znate kako se kaže 'sila masi daje ubrzanje'. Masa je jako bitna, jer vrijeme koje izgubite na startu, na cilju se pretvori u trostruko veći zaostatak. Treba upakirati težinu, eksplozivnost i tehniku, a kako se ja malo mučim s kilažom, dodajem na sebe utege do težine od 75 kg. Imam posebno izrađen kostim, nešto poput 'bodyja', u koji stavljam desetak kilograma olovnih pločica...

Jurimo 150 na sat, ali nema straha

Sanjke su brže od boba, muški su na legendarnoj stazi Whistler išli do 172 km/h, a žene do 152 km/h. Darijin rekord je 147 km/h, i zvuči zastrašujuće...

- Nema straha, samo veliko poštovanje prema svakoj stazi. Na 500 spuštanja koliko ih imam u sezoni, dogodi se jedan, možda dva pada... Glava je najvažnija, koncentracija, opuštenost i aerodinamika. Za razliku od skeletona, koji se vozi ležeći na prsima pa vozač vidi stazu te može upravljati i kočiti nogama, u sanjkanju se vozite na leđima, stazu gotovo da i ne vidite, a nema ni kočenja...

A koliko je sanjkanje zahtjevan sport, svjedoče i rezultati koji se mjere u tisućinkama.

- Staze su duge oko 1 – 1.5 kilometara, bude nekih 12 - 20 zavoja, i svi stignemo u jako malim vremenskim razmacima. Nedavno sam na SP u Innsbrucku bila 28., a od prvog mjesta me dijelilo svega 2 desetinke... Čini se malo, ali većinu te prednosti donosi tehnologija. Moje sanjke stoje 10 - 12.000 eura, a one najbolje i pet puta više, i one su, naravno, puno brže.

Sanjke koštaju 10.000 eura

- Ja imam jedan par rogova i jedan par klizaljki, a oni najbolji imaju po tri seta za svaku stazu, i to im također nosi dodatnu prednost. Pogotovo kad se klizaljke namažu dijamantnom pastom, koja košta 180 eura, a donosi nekakvih 5 tisućinki prednosti po utrci. Pa onda aerodinamični kostimi, koji koštaju oko 800 eura. Ja imam jedan novi za utrke, a treniram u starom. Svaka greška ili zakrpa na kostimu odnosi pokoju desetinku... I kad to sve skupa zbrojite, jasno je da su oni najbrži ispred uglavnom zbog toga što imaju najbolju opremu i uvjete. Tih par desetinki se čini malo, ali to je u sanjkanju jako, jako puno...

Za bolje uvjete trebalo bi i puno više novca, koga naravno nema, pa uskače obitelj.

- Ovo je jako skup sport ako želite biti na vrhunskoj razini. Na stranu putovanja, život u hotelima..., ali same sanjke su minimalno 10.000 eura, njihov transport zrakoplovom 2.000 eura u jednom smjeru, jer ne mogu u zrakoplov kao obična prtljaga nego kao teret, kako zbog dimenzija od oko 170 cm, tako i zbog težine od 25 kg. Sama plaćam i kondicijskog trenera, fizioterapeuta, jer Savez za to nema novca, a i na putovanjima sam sama.

- Mjesečno u prosjeku prođem 10.000 kilometara u automobilu, a ove mi se godine pridružila mlađa sestra Dania. Ona je još juniorka, pa sam je povela da stekne malo iskustva. Moram je pohvaliti, bila je odlična, na koncu je bila šesta ispod crte, što je super rezultat s obzirom da je prvi put išla na natjecanja, i na nepoznate staze.

NASA radi sanjke za Amerikance

Najveće reprezentacije su svijet za sebe.

- Sanjke se rade po dimenzijama sanjkaša, a svaka ih država radi za sebe i ne žele ih prodavati da ne otkriju tehnologiju i materijale. Za Amerikance ih recimo rade inženjeri NASA-e, za Nijemce BMW, Rusi isto koriste svemirsku tehnologiju i materijale... Ovih osam velesila ulažu po 2 milijuna eura za unaprjeđenje opreme u sezoni, a moje sanjke je napravio moj trener u garaži za nekih 10-12.000 eura. Bez vrhunskih materijala, bez ispitivanja u aerodinamičnom tunelu, bez biomehanike... I to je još dobro, do sada sam vozila 15 godina stare posuđene od Nijemaca. To vam je kao da vozite Fiću, pa sjednete u Passata, ali ostali i dalje jure u Ferrarijima...

Da nesreće bude veća, Daria je u pola sezone ostala bez trenera Duncana Kennedyja, koji se zbog bolesti morao vratiti kući u Ameriku.

- Iako treniram s Nijemcima u 'partner programu', teško je bez trenera. Ali navikla sam već biti i serviser, i oružar, i fizioterapeut, vođa puta..., pa mogu biti i trener.

Iako su najbolje sanjkaške godine ispred nje, Daria već razmišlja o mirovini.

- Naporno je sve raditi sam, putovati po Rusiji, Koreji, Americi, Europi..., a bez novca. Savez pomaže koliko može, pomažu i sponzori, ali sve to nije dovoljno. OI su kruna moje karijere, iako sanjkaši koji su na dobrom nivou, traju i duže. Žene od 33 - 38, i ja sam s 28 još uvijek jako mlada. Broncu je u Vancouveru recimo osvojila žena od 43 godina, koja kući ima troje djece... Važno je iskustvo, autogeni treninzi koje svi sanjkaši prolaze. Koncentracija je maksimalna jer se sve događa u djeliću sekunde, a reakcija je na osjećaj. Imate u glavi plan, idealnu putanju, ali ako niste na njoj, morate imati i plan B, C...

Ja sam 50 godina iza Amerikanaca...

Daria je već dva puta bila u Pjongchangu na poziv međunarodne federacije kako bi proučila stazu.

- Sve je to lijepo, ali olimpijska staza u Pjongchangu je zahtjevna i traži vrhunsku opremu. Dok sam bila tamo, Nijemci su recimo doveli tim inženjera koji su detaljno premjerili stazu, isprobali je, snimali zavoje, debljinu i temperaturu leda... I to je ono što mi znamo, a što su još napravili da mi ne znamo... Kad se gledaju samo uvjeti, Nijemci su u sanjkanju 20 godina ispred Amerikanaca, -

Amerikanci su 20 godina ispred ostalih, a ja sam tu negdje 50 godina iza..., ha, ha, ha...

U takvim uvjetima i ciljevi moraju biti skromni.

- Plan je odvoziti četiri čiste vožnje, i realno, ako ih tako i odvozim, top 20 bi bio vrhunski rezultat. Bez većeg budžeta Saveza, bez boljih sanjki, bez trenera, servisera, fizioterapeuta, psihologa..., teško da može bolje od toga.