Dan u kojem je nogomet umro; za Heysel nitko nije odgovarao

Na današnji dan 1986. godine igralo se finale tadašnjeg Kupa europskih prvaka. Talijanski Juventus i engleski Liverpool doputovali su u belgijski Bruxelles kako bi više ili manje uspješno završili sezonu. Na sveopću žalost, nogomet je debelo pao u drugi plan.

Iz nogometnog kuta, Liverpool je 1985. bio najbolja europska ekipa, odnosno četverostruki prvaci Europe u prethodnih osam sezona. S druge strane, Juventus je došao kao aktualni pobjednik Kupa pobjednika kupova, a ova dva protivnika sastala su se u siječnju 1985. u Torinu u prvoj utakmici Europskog superkupa. 

Juve je slavio rezultatom 2-0, dok se uzvrat trebao igrati nakon finala Kupa prvaka, međutim, nikada nije odigran. Jer, dogodio se Heysel, dan u kojem je nogomet umro.

Nije se smjelo igrati na Heyselu

Stadion Heysel izgrađen je 1930. godine, smješten u sjeverozapadu Bruxellesa. Svečano otvoren 23. kolovoza 1930. dobio je ime Stade du Jubilé (Jubelstadion), sagrađen je da bi se uljepšala Heyselska zaravan. Imao je kapacitet 70 tisuća sjedala, dok je kasnije dodano drveno trkalište za biciklističke utrke.

U 'Heysel Stadium' preimenovan je 16 godina kasnije, a bio je domaćin finala Kupa prvaka 1958., 1966., 1974., i nesretne 1985. Na finalu 1958. između Reala i Milana, u kojem su pobijedili Španjolci, natiskalo se preko 66 tisuće gledatelja. Iako je stadion ujedno bio i teren nogometne reprezentacije Belgije, nije bio održavan.

Osamdesetih godina prošlog stoljeća, već se počeo raspadati, a kompletno stanje stadiona bilo je toliko loše da su Liverpoolovi službenici molili Uefu da se finale tu ne igra.

Neriješene razmirice

Već na ulicama Bruxellesa došlo je do razmirica između navijača dva kluba. Liverpool je godinu ranije igrao finale u Rimu gdje su njihovi navijači stradali u napadima navijača Rome. Ubrzo potom, počele su glasine kako huligani Liverpoola spremaju osvetu Talijanima za rimske razmirice.

Paul Fry (58), navijač je Tottenhama koji je kupio ulaznicu za neutralni sektor Z. Priznaje da nije prepoznao potencijalno zapaljivu atmosferu.

- Bio sam u centru grada i tu je bila doista ugodna atmosfera. Bio je to sunčan dan, a u blizini se održavala i svadba kojoj su serenadu pjevali talijanski navijači. Kasnije su se Talijani smjestili u manje obližnje restorane na koje su nasrunili navijači Liverpoola, naoružani alkoholom i praznim bocama piva. Počeli su ih terorizirati - prisjeća se Paul.

Više od 60 tisuća navijača tiskalo se na Heyselu. Preko 25 tisuća Talijana, odnosno Engleza našlo se na istom stadionu i to vrlo, vrlo blizu. Poveći je broj talijanskih navijača došao do ulaznica za sektor Z čime su automatski došli u dodir s najekstremnijim engleskim navijačima smještenim u sektorima X i Y. 

Poslije prve tuče između sektora Y i Z, policija je postavila zaštitnu žičanu ogradu koju je čuvao manji odred policije.

Navijači se gađali komadima betona

Niti policija nije mogla previše pomoći. Navijači su se počeli gađati komadima betona dotrajalih tribina, no to je bio samo početak. Sukob je eskalirao nakon što je veća grupa Liverpoolovih navijača probila zaštitnu ogradu i ušla u sektor Z gdje su bili smješteni navijači Juventusa. Bježeći od razjarene horde, talijanski su navijači nagrnuli na vanjski zid stadiona koji se pod njihovom silnom težinom srušio.

Kompletan kaos nastao je kad su navijači Juventusa s drugog kraja stadiona krenuli u odmazdu i pritom se sukobili s policijom koja im se našla na putu. Iako igrači s obje strane uglavnom odbijaju govoriti o nemilim scenama, Mark Lawrenson, tadašnji branič Liverpoola, dao je nekoliko izjava.

- Iz prve ruke vidio sam težinu tragedije. Naime, utakmicu nisam trebao igrati jer sam imao problema s ramenom. Ipak, klub je odlučio kockati pa sam poslan na teren od prve minute gdje sam izdržao samo tri minute. Potom sam odnešen u bolnicu gdje su me operirali u kompletnoj nogometnoj opremi. Kad sam se probudio grogiran nakon operacije, zapazio sam naoružanu stražu koja je čitav odjel štitila od ljutih Talijana - prisjeća se Irac.

Za tragediju nitko nije odgovarao

Više od 500 ljudi je izašlo ozlijeđeno, a 39 ih je nažalost poginulo. Za sve što se dogodilo 29. svibnja 1985. nitko nije odgovarao. Organizator, Uefa i sigurnosna služba prošli su neokrznuto. 

- Što nam je prolazilo kroz misli? Ništa. Ma, nismo htjeli igrati. Potom smo izašli na teren i nastojali zaboraviti na sve, koncentrirati se na nogomet. Zvučat će sebično, no znali smo da su naše obitelji i prijatelji na sigurnom. Moj je očuh zakasnio na utakmicu koju je pratio iz VIP lože i vidio je tijela u crnim vrećama. Prijatelj i on su mislili da je pala bomba, bile su to kaotične scene - govori Lawrence.

Krivcima se smatraju engleski huligani, dok su engleski klubovi dobili zabranu natjecanja u Uefinim kupovima iduće tri godine. Liverpool je dobio pet. Budući da se situacija u Engleskoj niti nakon toga nije smirivala, kazna je produljena, tako da su se engleski klubovi vratili europskim utakmicama tek u sezoni 90-91. 

'Bio je to jedan od trenutaka velike nacionalne sramote' - rekao je profesor John Williams sa sveučilišta Leicester, ujedno i jedan od vodećih stručnjaka za ponašanje navijača.

Engleski su mediji tragediju na Heyselu prozvali 'Danom kada je nogomet umro', dok je tadašnja premijerka Margareth Thatcher pokrenula 'rat' protiv huligana. Kazne su bile strahovite - doživotan zatvor za huliganske ekscese postao je stvar automatizma, policija je dobila proširene ovlasti, a sve je kulminiralo zabranom posjeta utakmicama.

- Nalazili smo se u svlačionici prije utakmice kad smo čuli da se zid srušio. Stizale su nam razne poruke. Rečeno nam je da ljudi umiru, dok su drugi to demantirali. Bili smo zbunjeni, na kraju je naš trener Joe Fagan zaustavio ulaske u svlačionicu i zadržao nas igrače unutra - otkriva Lawrence.

Finale se moralo odigrati

Smatralo se da će otkazivanje utakmice rezultirati još većim neredima, pa se finale unatoč svemu moralo odigrati. Kapetani Gaetano Scirea i Phil Neal apelirali su na navijače da zadrže mir, ali neredi su nastavljeni i nakon početka utakmice.

- Šef gradske policije ušao je u svlačionicu i rekao nam što se sve dešava. Inzistirao je da se utakmica odigra, a iz Juventusa su se složili s njim. Mi nismo htjeli igrati jer smo znali da se situacija vani otela kontroli. Nevoljko smo pristali i postavljali si pitanja: 'Kako igrati nogometnu utakmicu na stadionu gdje ljudi upravo umiru?' Bilo je to nestvarno i vrlo, vrlo čudno. To je bilo pogrešno. Bez obzira na sve, mi igrači osjećali smo se krivima - završava bivši branič 'redsa'. 

Talijani su pobijedili 1-0 golom Platinija iz penala u 56. minuti koji nije postojao, budući da se faul dogodio izvan šesnaesterca. Zbog mogućeg osjećaja krivnje, javno je mnijenje kako su igrači Liverpoola odigrali ispod svojih objektivnih mogućnosti, unatoč tome što su svi igrači bili vrhunski profesionalci.

Caremani, tada petnaestogodišnjak, nije smio ići u Bruxelles jer mu je otac to zabranio zbog loše ocjene iz latinskog. Prisjetio se jedne scene.

- Osjećali smo se čudno i neugodno nakon što je Platini podigao trofej. To nije bila lijepa slika jer 39 beživotnih tijela nalazio se u području stadiona, a tisuće ljudi pjevalo je 'Glory, glory Hallelujah'. Juventus nije ponosan na to. Nepotrebna je bila i scena u kojoj je naš stoper Sergio Brio u zračnoj luci ponosno dizao trofej. Znam da većina navijača smatra ružnim taj trenutak. To je bolno sjećanje za nas.