Sve smo ciljeve ostvarili, a u sedam godina jedina mi je mrlja neuspjeh na zadnjem Euru. Ali nije Hrvatska bila loša nego nas je izbacio sudac. Kod nas je percepcija da kad smo bili drugi i treći, imali smo sreće, a kad izgubimo, ne znamo ništa
Dalić: Nakon Eura sam pomislio što mi to sve treba, a stadion ću dočekati, ali samo kao navijač...
Hrvatska je opet među osam najboljih, s velikom šansom i da opet ode na final four, pa moram biti sretan. Dobili smo i nekoliko mladih, sjajnih igrača. Puno je velikih stvari hrvatska reprezentacija napravila. Svih ovih godina igramo protiv Portugala, Španjolske, Francuske, Engleske, Brazila, Argentine... To su naše utakmice.
Počeo je tako najuspješniji hrvatski izbornik u povijesti Zlatko Dalić gostovanje u emisiji RTL Direkt. Pa se opet osvrnuo na ozračje u ponedjeljak u Splitu:
Pokretanje videa...
- Bilo je prekrasno na Poljudu, sjajna atmosfera, navijanje, podrška, Dan sjećanja...
Ali dio publike ipak je zviždao Ivanu Perišiću.
- Nije toga trebalo biti jer igrala je reprezentacija, bio je Dan sjećanja... Ali to su emocije navijača Hajduka, koji su imali velika očekivanja kad je Perišić dolazio pa je stiglo razočaranje. Nadam se da toga više neće biti.
Zašto toliko primate golove u završnici utakmica?
- Puno smo bodova izgubili u zadnjim minutama zbog pada koncentracije pa pogrešaka. Italija, Albanija, Poljska, Wales... Razgovaramo o tome i moramo raditi na tome. Kad se tako nešto dogodi, baš razočara čovjeka. Sreća? Ha, uvijek negdje dobiješ, negdje izgubiš.
Hoćete li dočekati novi stadion?
- Možda, kao navijač. Tako uskoro neću. Ne razumijem da ga ne možemo napraviti, Hrvatska 20 godina, a pogotovo u zadnjih sedam, radi sjajne stvari i kamo god dođemo, vrhunska je atmosfera, stadioni od 50.000 do 60.000 mjesta, a mi to nemamo.
Smeta ga i odnos sudaca.
- Imamo tretman koji ne zaslužujemo. Hrvatska je sve postigla na terenu, ništa nam nisu poklonili, i moramo biti primjer kako mala država radi sjajne stvari. A nas zakidaju gdje stignu! Ili penali ili osam minuta nadoknade... Ne mogu to shvatiti. Moramo se boriti protiv toga. Ja mogu jedino ovo što i radim, da dvije-tri godine nisam glasovao za najboljeg igrača i trenera, to je moj revolt, drugo ne mogu. Ako se bunim na utakmici, isključit će me. Ovako im želim pokazati da Hrvatsku trebaju poštivati.
Ponovio je kako se Hrvatska može nositi sa svima, ali bi rado izbjegao Španjolsku, koliko je Gvardiol velik potencijal, ali i kako se nije lako nositi sa slavom i svime što doživljava, te kako se nada da će Modrić igrati i na SP-u u Americi 2026. A onda je priznao:
- U mojih više od sedam godina bilo je pregršt lijepih stvari, a loše stvari, kojih je bilo u manjem broju, ne pamtim. Bilo je trenutaka da se pitam što mi to treba, da nakon svega dobroga i sreće koju smo donijeli svima, poslije jednog poraza odmah krenu ankete treba li Dalić otići!? Ali uspio sam se dovesti u stanje da se ne obazirem. Bilo je teško dok sam se za to izborio, ali najjača stvar je ignorirati, ne obazirati se, imati svoj put i ne odustajati. Jer netko jedva čeka da odustanete, a meni novi je to probudilo inat i motiv, idem dalje, borim se, želim biti još bolji. To je i poruka mladima: ne odustajte i zanemarite kritike. Mi tako, korak po korak, eto nas u vrhu sedam godina.
Dalić je stalno okružen sugestijama što treba, što ne treba.
- Ima toga jako puno, netko s dobrom, netko s lošom namjerom. Ja slušam, prihvaćam, razmišljam i odlučim. Hrvatska je reprezentacija postala simbol hrvatskog naroda, tema o kojoj svi govore, a kad igra, svi gledaju i prate. Kod kuće? Tamo pokušavam izbjeći te teme jer cijeli život je tema nogomet, sve se vrti oko nogometa.
Otkrio je što ga u izborničkom mandatu najviše peče:
- Sve smo ciljeve ostvarili, a u sedam godina jedina mi je mrlja neuspjeh na zadnjem Euru, kada smo ispali od Italije. Ali nije Hrvatska bila loša nego nas je izbacio sudac, koji je produžio utakmicu osam minuta. Da smo prošli, tko zna gdje bi nam bio kraj. Nas je sudac izbacio s tih osam minuta, to me smetalo. Tada sam rekao "što mi to treba?!" Ali idemo dalje još jači, to daje snagu. Svako jutro poslije poraza je najteže jutro, zbog toga ću prestati biti trener. Ja griješim, evidentno, ali iz dobre namjere pogriješim, priznam to i učim. A kod nas je percepcija da kad smo bili drugi i treći na svijetu, imali smo sreće, a kad izgubimo, ne znamo ništa. Najteže mi je bilo tada nakon Italije, sa 100.000 Hrvata u Njemačkoj, ali nisu nam zamjerili, već na idućoj utakmicu bio je pun stadion, podrška. I kad ne budem izbornik, bit ću navijač, ali pokušat ću ne komentirati jer znam kakav je to posao i pritisak. Nisam očekivao da ću biti izbornik sedam godina, voditi 93 utakmice, ali ide dobro i nadam se stotoj. Dok god imam energije i volje i rezultat me drži. A što ću kasnije, ne znam.