Prije nekoliko godina, tim istim ljudima nisu bile dobre bronce i srebra koja smo osvajali, željeli su zlato, kao da smo sami na svijetu i nitko drugi se na bavi tim sportom. Oni bi odmah preko koljena prelomili sve i promijenili izbornika, igrače..., napisao je Čupić
Godinama je letio po svojoj desnoj strani, osvajao medalje s Hrvatskom i postao jedan od naših najboljih rukometaša u povijesti. Bojali smo se što će biti s našim desnim krilom kada se Mirza Džomba umirovi, ali što kada više ne bude bilo Ivana Čupića?
Pokretanje videa...
00:55
S tim smo se, neplanirano, susreli na Svjetskom prvenstvu u Danskoj i Poljskoj. Neuništivi Čupko je zbog ozljede koljena propustio prvenstvo, vidjelo se koliko nam je falilo već u prvoj utakmici i porazu od Egipta 31-22 koji je šokirao sve.
Nema ga na parketu, ali Čupić se posvetio drugoj ulozi na ovome prvenstvu. Nakon teškog poraza od Egipta, mnogi stručnjaci okomili su se na igrače i stručni stožer, a legendarno desno krilo je za stranicu HRS-a napisalo kolumnu u kojoj je stao u obranu igrača.
Tekst prenosimo u cijelosti
Nismo odigrali dobru utakmicu, premda smo znali koliko ona nosi. Pojavio se neki black out, i zakočio nas. Teško je ovako na brzinu naći razlog za to, ali jednostavno nismo bili pravi i Egipat je sve to iskoristio. Čestitam im na tome, odigrali su sjajnu utakmicu, s puno brzine, agresivnosti, direktnosti i svega onoga što mi nismo.
To je izvanredna reprezentacija koja je na Olimpijskim igrama u Tokiju bila u polufinalu (4. mjesto), koja osim odličnog trenera ima igrače iz najboljih svjetskih klubova koji igraju ključne ulogu u tim momčadima. Dio njih igra u dva najbolja egipatska kluba: Zamalek i Al Ahly, a siguran sam da malo ljudi zna kako ti klubovi plaćaju igrače poput najboljih europskih sastava. Posljednjih godina imali su ogromna ulaganja u rukomet, bili domaćini Svjetskog prvenstva, imaju predsjednika Svjetske rukometne federacije (IHF) i sada im se sve to vraća.
Mi smo se nažalost dosta rano raspali. Rezultat je na kraju preveliki za ono što smo vidjeli na terenu, ali tako je to kada utakmica ode u pogrešnom smjeru. Nažalost, kod nas ima mnogo ljudi koji rukomet prate samo u siječnju, i onda na njega zaborave sljedećih 11 mjeseci pa uzimaju za pravo da pljuju i vrijeđaju sve po redu. Dio njih čeka siječanj samo da uzme neku kunu u kladionici i ako se to ne dogodi, jer oni se emotivno klade na Hrvatsku, kreće lavina uvreda i omalovažavanja.
A ti dečki, moji prijatelji, baš kao ni ja nisu spavali cijelu noć. Bio sam s njima na telefonu do 3 ujutro i znam kako se osjećaju. Ljudi ne shvaćaju da je njima najteže. Proveli su posljednja tri tjedna, nakon iznimno naporne sezone, odvojeni od svojih obitelji u vrijeme božićnih i novogodišnjih blagdana, krvavo trenirali, i nisu uspjeli. Ali mnogi kao da zaboravljaju da je to tek prva utakmica, da je Svjetsko prvenstvo tek počelo. Svi mi s ponosom nosimo dres reprezentacije i kada vidimo ispunjene tribina kockicama kao što je to bilo sinoć u Jonkopingu, zaboravljamo na sve muke koje smo prošli jer želimo i dajemo sve od sebe da ih razveselimo. Neki put to nažalost ne uspijemo. Ne zato jer smo mi loši, već jednostavno ovoga trenutka ima boljih od nas.
Ne mogu da se ne sjetim kako su mnogi isto tako gazili našu nogometnu reprezentaciju nakon prvog susreta u Kataru na Svjetskom prvenstvu s Marokom kada smo odigrali 0:0. Na kraju je taj Maroko igrao za broncu i to upravo protiv Hrvatske. Tada mnogima nisu bili dobri ni Luka, ni Mateo ni Broz. A samo tri tjedna poslije bili su nacionalni junaci.
I zato ne dam da nas pljuju i omalovažavaju. Gledam iz kuta kao da jesam s njima. To je moja reprezentacija, premda fizički nisam s dečkima. Mi smo 30 godina gradili jednu super uspješnu priču pa što ako jedan, dva ili tri turnira ne budemo uspješni. Takve faze imali su Rusija, Danska, Francuska i mnoge druge reprezentacije…
Prije nekoliko godina, tim istim ljudima nisu bile dobre bronce i srebra koja smo osvajali, željeli su zlato, kao da smo sami na svijetu i nitko drugi se na bavi tim sportom. Oni bi odmah preko koljena prelomili sve i promijenili izbornika, igrače, fizioterapeute, umjesto da nam pruže podršku. Najlakše je gaziti nekoga tko je pao. Teško je pružiti mu ruku i reći tu sam, mogu li nešto pomoći. Ti dečki treniraju 365 dana, neki ljudi koji ih vode ulažu i bore se za rukomet 30, 40 godina. Zar ćemo sve to srušiti zbog jednog poraza, ma koliko on bolan bio? Ljudi moji, saberite se, smanjite negativnu energiju, pošaljite tim dečkima poruke podrške, ljubavi. Oni su najbolje što Hrvatska ovoga trenutka ima.
24sata © 2024
