Cikatić nam je dolazio u školu, a tučnjave po Splitu su glupost

- Branko je bio moj idol od malih nogu, trener, prijatelj... Šokiran sam, ne znam što bih vam više rekao u ovom trenutku - teško je pronalazio riječi Siniša Andrijašević, jedan od boraca koje je stvorio legendarni Branko Cikatić.

Skupa s Andrijaševićem na prve treninge u Full kontakt klub Hajduk početkom osamdesetih došao je i Mario Franić.

- Branko je nama u to vrijeme bio sve. Prije svega idol i legenda borilačkih sportova, ali i trener i savjetnik, u privatnom životu i više od toga. Sjećam se da mi je jednom kao srednjoškolcu došao u školu provjeriti ocjene, i kad je vidio da imam tri jedinice zabranio mi je dolaziti na treninge dok ih ne ispravim - prisjetio se Franić i dodao:

- Bio je legenda, njegove treninge dolazili su gledati braća Vujović, Vulić... On je živio i trenirao 'spartanski' i to je i od svih nas tražio. Disciplina je bila na prvom mjestu, nisi smio zakasniti sekundu, to je značilo da taj dan nema treninga. I nije ga zanimalo o kome je riječ, svi smo imali isti tretman. Sjećam se da me jednom nazvao kući na telefon, mama mi je došla u sobi i kazala da me zove neki 'prijatelj Branko'. Rekao sam joj da nemam prijatelja po imenu Branko, naprosto nisam mogao vjerovati da bi on mene nazvao na telefon... Toliki sam imao respekt prema njemu. Drugom zgodom kad sam došao pred dvoranu dao mi je deset minuta da otrčim kući po stvari jer sam morao uskočiti za meč u Crnoj Gori...

Iako su o Cikatićevim navodnim uličnim tučnjavama Splitom kružile legende, Franić tvrdi da su to besmislice.

- Glupost, njega su mnogi respektirali i bojali su ga se, ali nisu imali razloga, on nikad nikoga nije dirao, bio je povučen, prava duša od čovjeka. Koga je on zavolio, tome je davao cijeloga sebe. I zato su ga mnogi voljeli. On je za mene, Andrijaševića, Udiljka... bio poput starijeg brata ili oca. Stvorio je brojne velike borce, na koncu i Mirka Filipovića koji je kod njega počeo odrađivati prve ozbiljne treninge. Bez obzira što ga više nema, Branko će živjeti u nama dok smo mi živi - zaključio je Franić.  

U svom zadnjem velikom intervjuu koji je dao za '24 sata' krajem prošle godine Branko je posebno zahvalio Stojku Vrankoviću, koji se zauzeo i pomogao mu da dođe na liječenje u bolnicu Fran Mihaljević u Zagreb. Stojko je bio jako blizak Branku i njegovoj obitelji, supruge su im se poznavale i bili su podrška jedna drugoj.

- Davne 1986. izabran sam za najboljeg sportaša Dalmacije, a na tom izboru je bio i Branko koji je istu nagradu osvojio ranije. Tu smo se upoznali, nakon toga bi se sreli tu i tamo, pozdravili i popričali. Blizak smo mentalitet, on iz Solina, ja iz Drniša... Kasnije, kroz devedesete smo se i zbližili, družili smo se i obiteljski, znao sam cijelu njegovu obitelj, majku, suprugu, kćer i sina... Zadnji put sam ga čuo kratko prije točno mjesec dana, bio sam u Nizozemskoj na utakmici. Njegova Ivana me nazvala, kratko smo popričali, bilo ga je teško i razumjeti. Prošli tjedan supruga se čula s Ivanom, bio je baš loše, nije više ni jeo ni pio, kao da se predao... - s tugom u glasu ispričao nam je Vranković.

U ova teška vremena, kad svatko brine prije svega o sebi i svojoj obitelji, ni vijesti se ne šire tako brzo kao u normalna vremena. Tako je Dubravko Šimenc za Brankovu smrt saznao od nas.

- Tužna nam je ova 2020. godina, a Brankova smrt je još jedna tužan događaj i ožiljak na srcima svima nama koji smo ga poznavali. Nismo se puno družili, on je bio stariji od mene, živio je u Splitu a ja u Zagrebu, ali u tim rijetkim trenutcima ostavio je na mene snažan dojam, imao sam osjećaj kao da se poznajemo cijeli život... Zadnji put sam ga čuo prije mjesec ili dva dana, osjetio sam optimizam u njegovom glasu. Na žalost, očito sam se prevario... - kazao je Šimenc.  

O Cikatićevom karakteru svjedoči i Zlatko Vujović, koji se s njim intenzivno družio u vrijeme njegovih najvećih borilačkih uspjeha.

- Mene je uvijek fasciniralo koliko je Branko bio povučen i tih, u društvu nikad nije vodio glavnu riječ, uvijek se držao po strani. Netko drugi bi se na njegovom mjestu ponašao poput zvijezde, no ne i on. Branko je bio krasan čovjek i veliki sportaš. U par navrata molio sam trenere da mi daju slobodno kako bih mogao otputovati na njegove mečeve, baš sam ga uživao gledati. Dosta smo se družili u to vrijeme, išli smo i na ribe skupa, nakon toga nas je život razdvojio, ja sam otišao u inozemstvo... O Branku kao sportašu je suvišno bilo što reći, ali vjerujte mi na riječ da je jednako dobar bio i kao osoba - zaključio je Zlatko Vujović.