Brzo, Brzi: 'Kod mene terapije počinju čim se uđe u autobus'

Kad vam je prezime Brzulja, osuđeni ste na nadimak Brzi. A kad vam je nadimak Brzi, ne bi bilo loše da doista i jeste brzi, da ne bi postali predmet ismijavanja poput Brzoga iz Mućki. Fizioterapeut Košarkaškog kluba Split Zoran Brzulja (27) doista od djetinjstva nosi nadimak Brzi, a koliko je brz i spretan, najbolje svjedoči fotografija na kojoj je nakon završene utakmice u autobusu improvizirao terapiju za Matu Kalajžića i Pavla Marčinkovića.

- Ove smo sezone imali doista zahtjevan ritam utakmica, u pravilu svaka tri dana, a na gostovanja se ide autobusom, tako da nema previše vremena za oporavak, pa moramo improvizirati - otkriva nam Brzulja, koji je iskoristio prijenosne aparate "Compex", koje su igrači sami kupili za osobne potrebe.

- Matu su stisla leđa, Pavle ima problema sa skakačkim koljenom, pa smo odmah u autobusu improvizirali terapiju da ne smetamo ostalima koji su spavali. Spojili smo ih pola sata na aparat, odradili terapiju... U biti je to vrlo jednostavno, ali ljudi nisu navikli da se baš u autobusu rade terapije. Moram pohvaliti igrače koji su sami nabavili aparate, što znače da vode računa o svom tijelu i oporavku - pojašnjava fizioterapeut Splita, kojem je najveći problem zgusnut raspored odigravanja utakmica.

- Najveći problem je što moramo odmah nakon utakmice u autobus. Nema puno izbora, nakon utamice istezanje, pa u bus, da igrači što prije dođu kućama i zaspu, kako bi se oporavili za novu utakmicu. Igrači se ponekad smiju, ali vremenom nauče da je najbolji lijek za sve običan led. Na putovanju je kanta leda uvijek s nama...

Zoran je završio srednju fizioterapeutsku školu, usavršavao se na raznim tečajevima, te na praksi u splitskoj bolnici i poliklinikama, a kad je dobio poziv iz KK Splita nije bilo dileme.

- U Splitu sam igrao košarku do kadeta, kasnije u Adriaticu, Dalvinu... Iz moje generacije su Mario Delaš i Luka Babić, a znam i ostale. Za mene je to bio posao iz snova, pogotovo kad sam upoznao starije igrače poput Srđana Subotića, koji mi je jako puno pomogao. Znao sam što i kako treba raditi, ali on i kondicijski trener Donadić su mi pokazali u praksi neke stvari. Recimo, Subotić me naučio kako bandažirati košarkaše, jer je to posve različito od onoga što sam naučio u školi. On je bio kapetan u pravom smislu riječi, imao je privilegiju da je uvijek prvi na terapijama. On, i Toni Dijan.

Dijan iz jednog posve drugačijeg razloga. Naime, Zoran i Toni toliko su slični da su ih znali pomiješati čak i članovi obitelji.

- Najsmješnije je bilo kad je jedna mamina prijateljica prije utakmice Tonija pozvala s tribina 'Zorane', misleći da sam to ja, a Tonijeva teta je jednom drugom zgodom pitala pomoćnog trenera zašto Toni ne igra, jer je vidjela mene na klupi. Toni se u to vrijeme zagrijavao, ha, ha, ha... - smije se Zoran, kojeg čak ni majka kući ne zove imenom, nego Brzi, toliko je svima ušlo u naviku.

Zoran je naslijedio cijelu plejadu poznatih fizioterapeuta i liječnika koji su radili ili još uvijek rade u klubu, poput Jože Blažića, Ante Tranfića, Božidara Vuškovića, dr. Tea Bratanića, dr. Tonka Vlaka, dr. Vladimira Ivančeva... Ali je, za razliku od njih, puno bliži s igračima.

- Možda je to zbog toga što sam generacijski blizak s igračima, ali i zbog toga što sam i sam igrao košarku, pa se znamo jako dugo - pojašnjava Brzulja, koji zna ponekad izazvati igrače na slobodna bacanja, trice, jedan na jedan leđima košu...

- Na basket ih ne izazivam da im ne srušim samopouzdanje, ali na slobodna ili na trice, to već može. Ponekad ih i uspijem dobiti, jedino Damira Rančića nikad nisam uspio pobijediti, on je pravi stroj za koševe - zaključuje Brzulja.