Birtija: Dajte tom Z. Mamiću klub koji je već ionako kupio...

Zakon o sportu, da dam prilog saborskoj raspravi, treba uskladiti sa Zakonom o zdravoj pameti. A ponašanje svih u HNS-u treba uskladiti s obećanjem od prije više od dvadeset godina: Nikad više Terazije. Mladi i mlađi se ne sjećaju, ali mi stari konji pamtimo kako su se u zoru hrvatske neovisnosti čelnici našeg nogometa zaklinjali da nikad neće biti kao ti Bizantinci, ti zlotvori koji su prije nego što je prvenstvo počelo znali tko će te sezone biti prvak, pošteno suđenje plaćali po pet tisuća ondašnjih maraka, a gdje su onda iznosi za otimačinu... Svo zlo koje nogomet može zamisliti zvalo se jednom riječju, Terazije, gdje je bilo sjedište Fudbalskog saveza Jugoslavije. Nažalost, ovo što danas živi Hrvatski nogometni savez Terazije nikad nisu vidjele.

Klubovi koji glume da su profesionalni su kao tipovi što traže pozajmicu od deset tisuća, a ne namjeravaju vratiti. Ćiro bi, bosanski šaner i šarmer, takvima rekao: “Evo ti petsto, i ne duguješ mi ništa”. Da bi se Zakon o sportu izjednačio sa Zakonom o zdravoj pameti, Dinamo i sve ostale dovoljno je prepustiti, pokloniti ih ljudima koji se, recimo danas, ove subote, u njima zateknu na vlasti. Čovjek bi rekao, jesi ti normalan, zašto bismo im poklonili nešto neprocjenjivo!? Svetinje! Karikiram, ali ne prejako. Zato što je jeftinije čak i dati im klubove, ali zakonom odrediti da se plaća porez na transfere i da država više ne smije dati ni lipu narodnog novca za bogaćenje pojedinaca, nego da nas još godinama gule.

Na kraju krajeva, i Mamić u Dinamu i Mamić ili Marković u HNS-u, i bilo koji vladar bilo koje prčvarnice što glumi profesionalni klub odavno su platili privatiziranje tih svetinja ili prčvarnica na hrvatski način. Odanost vojske skupšinara i izvršnih odbora valjda je nečim plaćena. Novcem? Ljubavlju? Foteljom? Što vi mislite? Neka im onda klubova, eto im i privatnih kompanija neka ih sponzoriraju ako hoće. I, da, još bi im poklon trebalo posoliti Bajićem, da malo i njih istraži.

Komu dati državni novac? Pa, po Zakonu o zdravoj pameti, školama i djeci zdravlja nacije radi, a koji put i opičenjacima poput Ante Kostelića. U danima teške borbe da olimpijski san preživi rekao je kolegi Figenwaldu: “Nađi mi čovjeka koji će mi dati sto tisuća maraka, i taj će zauvijek dobivati dvadeset posto novca koji mi zaradimo”.

Skijaškom aktivistu Darivoju Repaču iz skijaškog saveza Gips je kazao: “Treba mi dvanaest tisuća maraka za Ivicu, vratit ću ti stostruko!”. Zašto država ne bi, u kritičnom trenutku, spasila olimpijski san sportaša koji to zaslužuje, a dio njegove buduće zarade vratila stotinama tisuća djece, i nekolicini kojoj bi još samo stotinjak tisuća trebalo da odslušamo himnu na svjetskom prvenstvu? Država je raznim Mamićima dala brdo para, a da se ni lipe poreza od transfera nije naplatilo. Dajmo novac onima koji će vratiti. Zdrava pamet.