Bio sam huligan, a sad - prvak svijeta u boksu bez rukavica...

Zagrebačka Dubrava Hrvatskoj je dala nekoliko vrhunskih sportaša - Sandru Perković, Josipa Glasnovića, Martinu Zubčić, Manuela Štrleka... Na kraju krajeva, naš najbolji boksač Filip Hrgović je iz Dubrave. No ima Dubrava još jednog šampiona - Marko Martinjak (26) svjetski je prvak u UBBAD-ovom boksu bez rukavica u kruzer kategoriji. Da, legalnoj svjetskoj organizaciji pod čijim okriljem se događaju neke od najbrutalnijih i najzabavnijih borbi.

Kao dečko iz Dubrave, Marko dobro zna kako je to biti 'opasan'. Ulica, tučnjave, policija... Sve je to nekad bilo dio njegova života. A uz to - sport. Čime god se bavio, bio je sjajan. Trenirao je i s Mirkom Filipovićem, a danas je, osim u boksu bez rukavica, aktualni svjetski WKF prvak i u full contactu.

- Tijekom sazrijevanja sam bio zaista problematičan i živ. Uvijek sam želio biti u centru pažnje, nažalost na potpuno pogrešan način. Tučama po školi, izvođenjem gluposti. Danas je priča malo drugačija. Ne vjerujem da me se ljudi boje zbog sporta kojim se bavim niti to želim. Ja sam topla i društvena osoba, uvijek spremna na šalu, pa i na svoj račun - započeo je Martinjak svoju priču pa nastavio:

- Nakon konstantnog upadanja u probleme u školi i sa zakonom, kao maloljetniku mi je bila dodijeljena socijalna radnica. Djetinjstvo sam proveo u Dubravi, a baš od tamo bili najveći mangupi. A ja sam htio biti baš to, mangup.

Oduvijek je volio borilačke filmove, a uz vatreni temperament morao je negdje ispucati energiju. Nogomet? Probao je kao i većina klinaca, ali shvatio da to nije za njega. Socijalna radnica predložila je da se upiše na neki borilački sport.

- Iskreno, nisam baš za momčadske sportove. Ne mogu podnijeti da je netko bolji od mene, a i, realno, nisam bio neki talent za loptu - iskreno i kroz smijeh nam priča ovaj zagrebački dečko, koji je kroz život prošao 'sito i rešeto'.

- Tijekom jednog sastanka socijalna radnica preporučila mi je da se upišem na boks jer jedan poznati stručnjak uzima slučajeve poput mojeg i pokušava ih izvesti na pravi put kroz plemenitu vještinu. Roditelji su takvu opciju uzeli s velikim negodovanjem jer nisu smatrali da je to pametno rješenje za mene. Bilo je dovoljno što se tučem po vani, što će tek biti kada se zaista naučim tući? Opcija je bila ili boks ili Dom (za odgoj djece i mladeži). Prihvatili smo boks i to se pokazalo punim pogotkom. To me dovelo ovdje gdje sam danas.

Svjetski prvak i miljenik publike

Naravno, danas je priča skroz drugačija. Marko je odrastao čovjek, odavno se maknuo od dječačkih gluparija, tučnjava i ulice. Ima suprugu Romanu i kćerkicu Pamelu.

- One su mi sve na svijetu, najveći motiv za uspjeh. Svojoj kćeri želim priuštiti normalan život, ne želim da odrasta u neimaštini u kojoj sam ja odrastao, da se muči kao ja.

Nasreću, Marko je imao dovoljno pameti i sreće da na vrijeme shvati kako svoju dječačku energiju može usmjeriti na nešto konstruktivno. I danas je svjetski prvak.

- Kroz ovih 20 godina u borilačkim sportovima okušao sam u svakom obliku 'tvrdih disciplina'. Bio sam prvak države u boksu, kickboksu i muay-thaiu. Uz titulu prvaka svijeta u boksu bez rukavica (BKB - eng. bare knuckle boxing), aktualni sam WKF prvak svijeta u full contactu.

Boks bez rukavica. Što je to uopće?

- Pravila boksa bez rukavica su ista kao i običnom boksu. Tri bodovna suca i jedan u ringu. Runde se boduju kao i u profesionalnom boksu. Obični mečevi traju tri runde po dvije minute, a za titule pet rundi po dvije minute.

Sad je malo jasnije... Iako, nismo čuli da u Hrvatskoj postoji klub boksa bez rukavica.

- Ne postoji, niti u Hrvatskoj, niti igdje u svijetu. Treba samo malo promijeniti način treninga. Dosta treninga se radi bez rukavica da šake i zglobovi očvrsnu, kako ne bi došlo do puknuća na mečevima. Ali naravno, kod takvog sporta vam nitko ne može garantirati da ozljeda neće biti.

Imao je Marko i cijeli niz ozljeda...

- Puknuća oba palca na rukama, a osam puta mi je puknuo nos, ha, ha... Ali najgora je bila ona prošle godine u Beču, na meču po profesionalnim full muay-thai pravilima. Protivnik mi je otvorio kožu laktom iznad jagodične kosti. Hvala Bogu, ništa nije puknulo. Bilo je dosta gadno i htio sam nastaviti, ali sudac mi nije dopustio zbog prevelikog krvarenja. Tek kada sam došao u svlačionicu vidio sam koliki mi je rez na licu.

Ni nakon svega nema straha uoči ulaska u ring.

- Mjesta za strah nema. Prije borbe ne osjećam apsolutno ništa. Iza mene je preko 250 mečeva, što amaterskih, što profesionalnih. Jedino kada uđem u ring jedva čekam da meč započne da se dobro potučem i pobijedim, ha, ha.

Boks bez rukavica sve više raste. UBBAD postaje mjesto gdje dolaze sve bolji borci.

- Sve je više gledatelja na priredbama. Za idući event u travnju zakupljena je dvorana koja prima 4400 gledatelja, a već je prodano više od 3500 karata. Mirko Filipović mi je pričao o japanskoj publici, kako oni emocionalno doživljavaju ovaj sport. Isto mogu i ja reći za englesku publiku - kaže Martinjak, koji danas brani naslov prvaka.

- Protivnik mi je Rodney Wallace, MMA borac, bio je nešto u UFC-u. Pogledao sam neke njegove mečeve i smatram da mi boksački ne može parirati, a i većinu svojih mečeva je završavao na bodove.

Izaći iz svega kao pobjednik

Put do uspjeha nije bio nimalo lagan. Marko je puno puta htio odustati i poslati sve k vragu.

- Bilo je jako puno takvih trenutaka. Htio sam odustati od svega, objesiti rukavice o klin i trenirati tek toliko radi sebe i svojeg gušta. Najviše zbog te profesionalne karijere u boksu, koja mi je totalno krivo vođena. Konstantno sam mijenjao trenere, klubove... Da sam i na početku profi karijere radio sa sadašnjim trenerom, mojim čovjekom Daliborom Čibarićem, velika većina mečeva koje sam izgubio završila u moju korist.

Dalibor Čibarić je jedan o trenera u BK Leonardo u Dubravi. Surađivao je s Markom prije 10-ak godina, dok je tek zagazio u boksačke vode. Posvađali su se i razišli, a kad ga je Marko godinama nakon nazvao i pitao bi li ga uzeo pod svoje, Dalibor nije oklijevao.

- Svojim ponašanjem sam zatvorio mnoga vrata u životu, ali Dalibor me prihvatio pod svoje vodstvo kao da ništa nikada nije bilo. Na tome ću mu zauvijek biti zahvalan.

'Radim kao zaštitar zbog kruha za obitelj'

Zarada u UBBAD-u je dobra, Marko se ne žali, ali ne može se tu borac obogatiti. Dapače, da bi sve pokrio, mora raditi dodatan posao.

- Radim kao zaštitar u jednoj našoj zaštitarskoj firmi jer od sporta ne mogu živjeti. Ovo mi ipak donosi kruh na stol, siguran meni i mojoj obitelji. Nemam sponzora niti ikoga da me gura. Jedino je gospodin Stipe Glavica, koji je i sam bio odličan borac, prepoznao moj trud i žrtvu te pripomogao. Vjerujem da ću svojim mečevima privući sponzore i ljude, koji su spremani ulagati u mene jer, nažalost, ovako kako živimo supruga i ja morat ćemo bolje sutra potražiti izvan Hrvatske. A to ne bih volio.

I to je surova istina. Pisali smo već o MMA borcu Ivanu Zidaru, koji je Hrvatsku napustio iz istih razloga. Bila bi šteta da ode i Marko.

- 'Savršen cvijet je rijedak. Možeš provesti čitav život tražeći ga, a to ne bi bio uzaludan život.' To je moj moto, iz filma "Posljednji samuraj". Tako i ja ganjam svoje snove, koje sam na neki način i ostvario, iako sam tek krenuo.