Baš nitko nije očekivao onakav doček, priznajem bilo je i suza!

Penal protiv Danske? Možda zvuči čudno, ali bio sam miran. Potpuno fokusiran i koncentriran, u suprotnom bi mi bilo puno gore. Vjerujte, prije tog penala protiv Danske bio sam puno mirniji nego u nekim brojnim životnim situacijama, kaže Andrej Kramarić.

POGLEDAJTE VIDEO:

Jedan od junaka u pobjedi Hrvatske nad Rusijom i dalje nije poptuno svjestan prošlogodišnjeg uspjeha hrvatske reprezentacije.

- Ne, nisam siguran jesmo li još potpuno svjesni svega, ma tko zna kada će nam sve to sjesti u glavi. Možda ćemo to postati tek ako se u budućnosti ne kvalificiramo na neko veće natjecanje. Tada ćemo još bolje shvatiti kakvu smo priliku imali u Rusiji, ali i svega što smo tamo doživjeli - kaže Andrej Kramarić, jedan od junaka iz četvrtfinala s Rusijom:

- Rusija? Uh, kakva utakmica... Takve dvoboje zauvijek pamtite, evo i sada me godinu dana poslije toga prolaze trnci dok pričamo o tome. Onaj gol, taj je osjećaj nemoguće opisati. A da ne pričam osjećaj nakon Raketinog penala, neopisivo.

Je li vam gol Rusiji i najdraži u cijeloj karijeri?

- Nije! I dalje su mi draža dva gola Ukrajini u kvalifikacijama. Uostalom, da nije bilo njih, ne bi bilo niti Rusije, niti srebra, ničega... Ta dva gola nekako najviše pamtim, ali onda je sigurno tu i taj gol Rusima.

A kakav je bio osjećaj kada je Rakitić, posljednji izvođač penala, krenuo prema lopti?

- Prvo me obuzelo veliko uzbuđenje, a onda i određena sigurnost. Znao sam da će ga Raketa zabiti, osjećao sam da ćemo otići dalje.

Koliko su vam se brojne scene iz Rusije vrtjele po glavi u proteklih godinu dana?

- Ma vrtjele su mi se cijelo vrijeme. Često, jako često. Pogotovo u trenucima kada bih došao u Hrvatsku. Znate, mi smo tamo u Rusiji bili u karanteni, zatvoreni od svega, pa nismo niti imali pravi osjećaj kakva je atmosfera tih dana u Hrvatskoj. Ma nismo ni znali da je kod nas takva ludnica. Mi smo bili fokusirani na Svjetsko prvenstvo, na svaki trening, na svaku sljedeću utakmicu.

Jeste li si sačuvali koju uspomenu iz Rusije?

- Jesam, kako ne? Doma imam dres i loptu s utakmice protiv Rusije, dres iz finala protiv Francuske, ali i kapu koju sam imao na onom čudesnom dočeku u Zagrebu.

Dočeku na koji je gotovo pola milijuna ljudi preplavilo ulice Zagreba...

- Ma to su najljepši trenuci u životima svih nas, teško mi je i zamisliti da se nešto takvo kod nas može ponoviti. Očekivali smo mi da će nas ljudi pozdraviti, da će biti sretni, ali ono... ono nije bilo normalno. Ta atmosfera, sreća na licima ljudi, brojne žene i djeca, stari i mladi, nikada nisam osjetio nešto takvo. Takvu sreću, tu radost. Hvala svima na tome. 

Andrej Kramarić je nastavio...

- Nitko od nas nije mogao ni zamisliti da ćemo se sedam sati voziti iz zračne luke do Trga bana Jelačića. Već po slijetanju u Zagreb smo osjetili drugačiju atmosferu, neku pozitivnu vibru, a taj put do Trga se ne može ni opisati. Toliko smo puta i mi igrači pričali o tome, fantastičan doživljaj.

Ipak, kockasta ‘devetka’ žali za nekim detaljima...

- Dok smo se vozili prema Trgu, u nekoliko navrata sam i zaplakao. Suze su krenule samo od sebe. Mi smo slavili čudesan uspjeh, a moja obitelj i najbolji prijatelj kojem sam odnedavno i kum, to nisu doživjeli. Oni su kasnije poletjeli iz Rusije, nisu stigli na taj doček, pa mi je bilo žao što neće osjetiti tu atmosferu, taj doista povijesni dan za sve nas.

Koliko su vas po povratku u klub, suigrači iz Hoffenheima ispitivali o svemu iz Rusije?

- Ma joj, cijelo vrijeme su me ispitivali svakakve detalje, sve ih je zanimalo. I danas se u svlačionici Hoffenheima zna spomenuti kako sam ja svjetski doprvak, svi znaju na kakav smo način došli do finala, svi su ponosni na mene.

Koliko vam se život promijenio poslije Rusije? Koliko ste u Hrvatskoj popularniji nego prije?

- Ma sve se promijenilo, haha. Nikada neću zaboraviti, poslije Rusije sam s djevojkom stigao na odmor u Dubrovnik. Doslovno sam morao pobjeći iz grada, bilo je fenomenalno, ali i malo naporno. Prošle godine mi je cijeli odmor bio takav, svi su se htjeli slikati, čestitati na svemu. Ljudi su trčali za mnom, tražili me po otocima, ma teško je to opisati - završio je Kramarić.