Balić odbio medalju staviti oko vrata i primiti pehar

Tugu nisu mogli skriti iako je više od 15.000 navijača u Areni Zagreb u glas skandiralo “Šampioni! Šampioni!”. Pognutih su glava i teška koraka naši rukometaši stigli na svečanost proglašenja pobjednika. Izgledali su nezainteresirano, potpuno emotivno ispražnjeni kao da su se izgubili u masi navijača koja je i nakon finalnog poraza od Francuza (24-19) ostala pozdraviti svoje junake. Izbornik Lino Červar stajao je sam, iza svojih igrača, pognute glave je vrtio film finala, vjerojatno pitajući se kako to da smo u zadnjih 15. minuta igre zabili tek dva gola...
Od ostatka momčadi udaljio se i Ivano Balić, stao je sa strane, prekrižio ruke na prsima i praznim pogledom “snimao” po gledalištu. Izgledalo je kao da traži nekoga svoga, ali u svoj toj gužvi ne može ga pronaći. A dok je trebao primiti srebrnu medalju, samo se naklonio, mahnuo navijačima i medalju spremio u džep. Sigurno da mu je bilo teško, još vruć nakon izgubljene utakmice i sudačkih nepravdi, no medalja, bila ona i srebrna, se ne odbija. Kapetan Pero Metličić preuzeo je pehar namijenjen svjetskim viceprvacima, svi su ga igrači primili barem na trenutak te proslijedili dalje, no ne i Ivano Balić. Samo je mahnuo rukom, nije ga želio ni dotaknuti. Na licu mu se vidjelo da je ljutit i razočaran u isto vrijeme, izgledao je kao da mu se cijeli svijet urušio. Nije ostao niti otpjevati “Morsku vilu” sa suigračima i Marijanom Banom.
Krenuo je Ivano prema tribinama, probio se nekako do bivše supruge i sina Dine, koji su bili u gledalištu. Izvadio je srebrnu medalju iz džepa i malenom objesio oko vrata. Kad je već tata ne želi, neka je ima sin. Ionako će ostati kod Balićevih...