Seniorski, juniorski, u singlu, u parovima... Postava od 22 tenisača i tenisačica, što aktivnih, što bivših, koja je od četvrtka do nedjelje dio humanitarnog zvjezdanog spektakla Hrvatski Premier Tenis u Osijeku pripisala je Hrvatskoj 20 Grand Slam titula. Za zemlju od jedva četiri milijuna ljudi koja nema ni nacionalni centar, da, nestvarno zvuči i dalje. Sa strane, u publici, međutim, našli smo još jednog bivšeg Grand Slam pobjednika...

POGLEDAJTE VIDEO: Borna Ćorić i Dino Marcan na zagrijavanju

Pokretanje videa...

01:00

dino marcan i borna ćorić | Video: Instagram(Christopher Swann Photography

- Što me dovelo ovdje? Pa kako radim za menadžersku agenciju Ivana Ljubičića, a u Osijeku su dva njegova igrača, Borna Ćorić i Duje Ajduković, dogovorili smo se da bi bilo dobro da budem tu - kazao nam je Dino Marcan (29), Riječanin koji je još 2009. godine doživio "highlight" karijere kada je u paru s Marinom Draganjom osvojio juniorski Roland Garros.

Organizatorima ne, ali nama izgleda sasvim dovoljno da... Prođete kao dio postave legendi.

"Pa to sam bio ja"

- Baš smo se i na tu temu zafrkavali. Ako se netko ozlijedi od ovih starijih, da uletim ja. Ma, ne mogu ja u istu rečenicu, nisam baš imao takvu karijeru.

Obilježila ju je, rekosmo već, ta francuska "tacna". Nismo ciljali, ali godišnjica joj je - danas! Jedanaesta.

- Kad sam se u srijedu smještao u hotel, upalio sam TV, kad na programu snimka muškog finala Federer - Soderling. I kad je završilo sve, na kraju legendarni Mićo Dušanović odjavi se otprilike rečenicom: "Hajde, makar smo ove godine mi nešto osvojili na Roland Garrosu, naši mladići". Slušam to i tek mi sine: "Pa da, to sam bio ja". Ali, realno, koga briga tko je kao junior osvojio Grand Slam. Tko, primjerice, još Bornu pita je li osvojio juniorski US Open.

Marcan danas, skoro tri godine nakon završetka igračke karijere, na više je strana u Ljubičićevoj agenciji. Mladom Splićaninu Duji Ajdukoviću i dalje je trener, a Ćoriću obavlja menadžerske poslove.

- Polako izlazim iz tog trenerskoj dijela, ali još uvijek nismo našli Duji trenera. No ulazim u taj menadžerski dio iako, kada se ukaže prilika, uvijek mogu biti ekstra par očiju na terenu, sparing-partner. Moja je uloga agent ili zastupnik njima Duji, Borni, malom Dini Prižmiću te mladoj Ukrajinki Marti Kostjuk. Vidim li se u budućnosti više kao trener? Nisam zatvorio tu opciju jer ako mi kao tim u kojem Ljubo ima zadnju riječ odlučimo da mogu najviše pridonijeti kao trener, onda ću raditi to. Istina, dogodile su se Ajdukovićem neke dobre stvari, s njim imam blizak odnos u kojemu se dotičemo i životnih problema za koje moram djelovati i kao psiholog, no moja je krajnja destinacija menadžment i mislim da tu mogu dati najviše.

PROBLEMI U OSIJEKU Kiša otkazala najatraktivniji dio: nogotenis na Pampasu...

Što točno?

- Objasnit ću na Borninom primjeru. Komuniciram s putničkim agentom, pa s osobom koja mu vodi društvene mreže, rješavam i rezervacije smještaja, komuniciram s turnirima, sa sponzorima oko ugovora, preko mene idu medijski zahtjevi... 

Ili sve što Marcan nije imao u svojoj karijeri.

- To ponavljam i našim mlađim igračima. Razumijem da uzimaju neke stvari zdravo za gotovo, ali što bih ja dao sam imao to u njihovim godinama. Ovo što Ljubo radi za njih i za hrvatski tenis, fenomenalno je.

Uz godišnjicu Roland Garrosa izvukli smo još jedan zanimljiv podatak pukom igrom slučaja. Marcana su u mirovinu poslali domaći dečki iz ovog osječkog kluba u kojem se igra HPT, braća Sabanov. Sjećate li se možda na kojem turniru?

- Da, ali ne bih tom turniru dao toliku pažnju. Da opet mogu odabrati, ne bih tako. Ispalo je slučajno.

Bio je to Challenger u Banjoj Luci u rujnu 2017.

- Mogao sam igrati do kraja te godine, imao sam plan, ali bilo mi je isto završio tada ili u studenom. Već sam tada znao da je gotovo.

Razlog? OK, jedan i nije teško dokučiti. S 26 godina dalje od 289. mjesta ni nekog boljeg rezultata nije došao. Nastavak bi, realno, bio samo mučenje.

- Zapravo, umorio sam se, i to emocionalno. Nisam počeo igrati da bih bio 90. u parovima i 300. u singlu, nisam ispunio svoje ciljeve i želje. Fizički sam bio jako dobar, mogao sam igrati i do 40., čak i živjeti pristojno od te razine na kojoj sam bio, no nisam više uživao. Sve mi je postalo u tenisu zanimljivo osim doći na teren te raditi i kopati. Budući da si nisam mogao priuštiti nekakav tim oko sebe, puno sam putovao sam i prolazio sve te izazove na nižoj razini. S 26 osjećao sam se kao da imam 36.

Zagrijavao Soderlinga za finale

Renking u parovima čak mu je bio solidan (87.mjesto). Dodig, Mektić ili Škugor nisu bili motivi za pokušaj tim putem?

- Ne i nije mi žao toga. Krenuo sam raditi nešto što me uveseljava i svakodnevno uživam u ovome.

U parovima je što tek trebao reći Marcanov partner iz Pariza. Draganju je, pak, u najboljim godinama zaustavila ozljeda. I Splićanin je danas poput Riječanina bivši tenisač. Što ti je sudbina...

POČEO TURNIR U OSIJEKU Čak 20 Grand Slamova na istom mjestu u isto vrijeme: Djeca su oduševljena, došli i nogometaši

- Eh, da. Baš je prokleta sudbina. Ja sam bio zdrav, ma nisam se trebao ni zagrijavati prije ili istezati poslije, mogao sam što sam htio, a on je želio još, pa morao prestati. Operirao je taj kuk, mislio je da je OK, pa drugi put, ali nije riješio problem i završio je karijeru.

Vašu je obilježila koja pobjeda?

- Nad Simoneom Bolellijem u kvalifikacijama Umaga 2011. Tog se dana više ništa nije igralo i tko bi rekao da ću pobijediti igrača koji je koji tjedan prije toga bio u trećem kolu Wimbledona. Za mene je Bolelli bio igračina, OK, u tom trenutku nije bio Top 100, ali u karijeri jest među 40 (36. nap. a.). Čak su i neke poznate osobe došle tada na Grandstand kao i moji iz Rijeke. Ta mi se pobjeda urezala više od ostalih. Evo, nedavno sam malo surfao po svom igračkom profilu i pomislio: "Pa, čekaj, pobjeđivao sam ja i neke solidne igrače". No ta je najupečatljivija.

I od tog Roland Garrosa protiv Brazilca Clezara Tajpežanina Huanga?

- Da. Bio je super osjećaj osvojiti juniorski Grand Slam. U redu, nadaš se uvijek tomu u singlu, ali ne omalovažavaš ni parove jer dođu neke stvari na koje nisi navikao kao što su presice, medijska pažnja itd. 

Pa i nešto što je ostala životna uspomena osim samog trofeja.

- Ja sam tada zagrijavao Soderlinga za finale s Federerom.

Opa, pa to je...

- Ekskluziva, da, ha-ha.

- Ma, on je tražio nekoga za trening i kako sam se nekako "skompao" s Magnusom Normanom, njegovim tadašnjim trenerom, kojemu sam ispričao da sam svoj prvi meč u Umagu 1998. gledao baš njegovo finale protiv Ulihracha, što mu se svidjelo, došli su do mene. 

Ispada da ga niste dobro zagrijali... Šalimo se, naravno.

- Ha, ha, ha, Eto, da. Ma mislim da mu nije nitko mogao pomoći, ni Norman koji mi je čak kasnije dao dvije karte u njihovom "boxu" za finale, a nama je HTS rezervirao let kući i ja sam s dvije karte za finale letio u Zagreb. Htio sam, naravno, ostati i sam platiti kartu za let sutradan, ali čekali su nas već novinari, kako smo osvojili, i morali smo se vratiti.

S, očekivano, praktički jedinom preživjelom materijalnom uspomenom...

- Čuvam taj trofej i dan danas. Imao sam "milijun" pehara, ali budući da su samo skupljali prašinu, samo sam ih bacio u kontejner. Ostavio sam tek dva-tri, a taj iz Pariza ponio sam čak i sa sobom iz Rijeke u Zagreb.

Naučili smo, tko nije eventualno znao, kakav je Dino bio igrač, dobio je mnoge pohvale za svoj komentatorski i novinarski angažman, a što bi o sebi rekao kao treneru?

- Teško mi je biti objektivan. Još dok sam igrao, bio sam u doticaju s velikim trenerima poput Bollettierija, Piattija, Annaconea dok sam sparirao s Federerom u Dubaiju. Međutim, moram naglasiti da sam najviše o trenerskom poslu naučio od Luke Kutanjca, on je osoba koja nije razvikana, a puno zna. Uvijek sam nekako malo sa skepsom gledao na sebe, čak i kad sam mislio da nešto znam, da možda nisam toliko dobar koliko mislim. Zato mi je, nakon početnog rada s Janom Fett, dobro došlo ovo s Dujom koji ima top u ruci, ali mu još nedostaje taktičke discipline. Mislim da je najveća kvaliteta trenera da može nastaviti iskorak s igračima koji su, npr., serveri, a ne mogu se kretati i s onima koji imaju trku i borbenost, a sve drugo u "banani". Također, da stavimo u nogometni kontekst, da može napraviti iskorak i s Barcelonom, ali i s Nižnjim Novgorodom, karikiram. Možda je veći uspjeh uvesti Cibaliju u prvu ligu nego s Dinamom osvojiti prvenstvo. Tko može oboje, taj je pravi trener. Dobro mi je došlo i što sam početkom godine bio Borni u trenerskoj ulozi na turniru u Buenos Airesu, pa sam dobio iskustvo i na toj razini.

U jednoj od svojih kolumni Dino je za američke koledže napisao da su najbolja opcija za tenisače jednom kad završe juniorsku karijeru. I sam je bio dio onog u Ohiju, doduše, tek nekoliko mjeseci.

- U zadnjoj juniorskoj godini pratili su me mnogi sveučilišni treneri jer sam trenirao u Bradentonu na Floridi. Uz taj Roland Garros igrao sam i četvrtfinale juniorskog Wimbledona, bio 24. junior svijeta, što je za koledže top. Ali bio sam realan u tom trenutku jer sam znao da nemam kvalitetu za ATP Tour. Ali vratio sam se nakon jednog semestra jer sam uživao igrati turnire premda su mi u Ohiju nudili da će pokriti sve troškove. Ma, to je odlična međustepenica iz juniorskog i profesionalnog tenisa za 95 posto tenisača. Valjda je samo dva posto spremno odmah raditi rezultate u toj tranziciji, nekima možda nedostaje kuća, pere ih nostalgija, pa nisu mentalno spremni, a kvalitativno bi trebali biti tamo. Duji nisam savjetovao tu opciju jer ionako pravila ne dopuštaju igračima koji već imaju menadžerske ugovore, a on je, primjerice, s 15-16 godina bio bolji i od Talijana Jannika Sinnera (ATP 73) koji se sada probio, a Duje tek počinje sad kada je sazrio i apsolvirao futurese.

Upravo ste tu najnižu kvalitativnu turnirsku razinu prozvali - džunglom.

- Koja je pojela generacije i generacije, mentalno. Lako se izgubiti u tom "đumbusu" ako nemaš podršku. To je najživopisniji dio Toura, ima baš svega. Od nekog isfrustriranog tenisača koji je prešao 30 pa polupijan dolazi na meč do nekog tko dolazi s tročlanim timom poput pravih profesionalaca. Mnogi godinama igraju i ispadaju u prvom ili drugom kolu i ne odustaju jer ništa drugo ne znaju.