Ajmo realno, Rijeka nikad nije bila bolja, a sezona je uspješna

Očekivanja su čudna i dosta opasna stvar. Vlastita, roditeljska, partnerska, poslovna... Navijačka. Čovjek se lako navikne na dobro, masa ljudi još se lakše utopi u kolektivni sentiment, a najčešća posljedica je - gubitak perspektive. Htjeti najbolje je dobro i legitimno, ali - ne zaboraviti kontekst u okviru kojeg bujaju želje i očekivanja najčešće je ključ konačnog zadovoljstva.

Do kraja HNL-sezone još je pet kola. Rijeka je treća, s bodom manje od Hajduka koji joj dolazi u zadnjem kolu. Od prvog je mjesta devet bodova daleko, ali gotovo jednako je velika i prednost nad prvim pratiteljem Osijekom. Europa je u džepu, "stotu" sezonu uzastopno.

S tribina Rujevica zna se čuti skandiranje "Ka-ntri-da", u neizostavnim nogometnim ćakulama konstatira se istina o ne bogzna kako jakima Dinamu i Hajduku pored kojih se i ove sezone moglo do kraja boriti i za naslov i za Kup, možda uzeti jedan-dva trofeja. Sve to stoji i nije nerazumljivo, ali...

Povijesni prvi naslov i dvostruka kruna iz prošle sezone narušili su kontekst iz kojeg riječka nogometna javnost procjenjuje svoj klub, perspektivu iz koje se rađaju očekivanja. Na dobro se jako brzo navikne pa još brže zaboravi što je bilo "jučer" (ili "prekjučer").

Prije nego što je Damir Mišković sa fondacijom 'Social Sport' jednim potezom riješio sve klupske dugove i započeo totalni preporod kvarnerskog kluba Rijeka je bila kao onaj siromah kojeg svako toliko vidimo da sjedi i prosi na kutu nekog gradskog trga. Svi se sažaljuju, svi bi voljeli da nije tako, neki i psuju tuđu tešku sudbinu, ali osim tu i tamo koje kune nitko neće čarobno riješiti sve tuđe probleme. A Rijeci se dogodilo upravo to!

Klub je danas u vlasništvu obitelji Mišković. Pod Kekovim i Miškovićevim vodstvom u međuvremenu se na Kantridi i Rujevici pisala sjajna povijest, slavili su se uspjesi (sportski i logistički) kakvih ama baš nikada nije bilo u višedesetljetnom postojanju kluba. Pa je, u najmanju ruku, čudno i čak pomalo megalomanski fokus baciti na teze 'Kad će Kantrida?', 'Mogli smo i ove sezone na naslov', 'Čolak je dobar, al' nije Kramarić', 'Svaka čast Acostyu, al' Vešo je Vešo', 'Ovog ljeta odlaze i Bradarić i Heber, opet ispočetka'...

Istina, svaka od tih konstatacija je stopostotna, ali istina je i ovo: Rijekina je sezona već sad uspješna. Promjena formalne vlasničke strukture i smanjenje godišnjeg proračuna javna su činjenica jednako kao i objava da se samoodrživost može postići jedino prodajom igrača. Jer osim vlasnika, drugih značajnih sponzora nema. Sagrađeni su novi kamp i stadion (koji će sigurno doživjeti poboljšanja), grad i cijela regija nikad nisu bili 'navijačkiji', nikad više članova, nikad više uspjeha, nikad stabilniji klub, nikad manje brige oko toga što će i kako biti naredne sezone.

Bit će jaka i stabilna Rijeka koja će igrati za sam vrh ili Europu, sa kontinuitetom struke i financiranja, sa svojim stalnim mjestom u najboljem kvartetu (ili čak - duetu) hrvatskog nogometa, sa ozračjem bez incidenata, sa tribinama punim pozitive, a ne otuđenosti od kluba i klupskih vlastodržaca, atmosferom u kojoj nikome na pamet ne pada prigovarati igračima, a kamoli se na njima obračunavati nego se traže autogrami i selfieji, sa gradom i prigradom kojima šeta nikad više ljudi u bijelim riječkim dresovima, Europa je već osigurana, drugo mjesto realna mogućnost...

Ne gubimo perspektivu nego 'ajmo realno: Rijeka je nikad bolja, a Rijekina 2017/18. već je sada - itekako uspješna