Kći Saša me naučila strpljenju i tome da počnem prihvaćati stvari takve kakve jesu, kaže Budimir Šobat koji se sprema oboriti svoj i svjetski rekord u ronjenju na dah i pod vodom ostati 30 minuta
LOVI SVOJ I GUINNESSOV REKORD
Šobat: Držat ću pola sata dah pod vodom za kćer s autizmom
Donedavno možda i nisam bio svjestan rezultata koji sam ostvario, no kad su ga neki vrhunski ronioci pokušali oboriti, pa nisu uspjeli, malo sam se zamislio. Nije to mala stvar, kaže Budimir Buda Šobat (53), koji je u veljači prošle godine oborio Guinnessov i svjetski rekord u statičkom ronjenju na dah, izdržavši pod vodom pune 24 minute i 11 sekundi. A to je oko sedam sekundi dulje od dotadašnjeg svjetskog rekorda. Budimir kaže kako ima osjećaj da njegovo tijelo može više, pa se već pomalo priprema za pokušaj da pod vodom izdrži 30 minuta.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:17
- Već je dogovoreno: Bit će to dio kanadskog medicinskog istraživanja, pa će se i ronjenje obaviti u Kanadi. Proba za rušenje rekorda u Kanadi bit će vjerojatno u siječnju iduće godine, do kada organizatori trebaju okupiti znanstvenike iz Kanade, SAD-a, a vjerojatno i Rusije, s ciljem da se u okviru tog projekta pronađu rješenja za ronioce ili astronaute koji se nađu u sličnim ekstremnim uvjetima bez zraka. Zato već pomalo trebamo odrediti u kojem smjeru ću trenirati. Zasad samo rušim drveće na Pelješcu za zimu, tako da će biti i neke koristi - kaže u šali.
U međuvremenu, u Hrvatskoj se planiraju jedna do dvije probe, u sklopu kojih bi Buda podizao vlastiti rekord statičkog ronjenja na dah za pola minute ili minutu, kao priprema za Kanadu, što će zasigurno imati i humanitarni karakter. U listopadu će započeti dvomjesečne fizičke i psihičke pripreme za Kanadu, u okviru kojih odrađuje treninge na suhom i u vodi.
- Suhi trening podrazumijeva vježbe istezanja najmanje četiri puta tjedno, što uključuje fizičko istezanje tijela i vježbe opuštanja. Uz to, sam sam zaključio da mi veslanje izrazito pomaže u pripremama za ovakav pothvat, pa ću 2 do 3 puta tjedno veslati, tako da tjedno odradim 40 do 50 kilometara veslanja - kaže.
To pridonosi snazi i izdržljivosti tijela, dodaje. Redovan dio priprema su i treninzi u bazenu, s tim da dva do tri puta tjedno radi i vježbe s bocom kisika koju je koristio i kod obaranja rekorda, dok će jednom tjedno raditi klasičnu vježbu statičkog ronjenja na dah. Cijelo to vrijeme bit će i u posebnom režimu prehrane, ne samo kad je riječ o izboru namirnica, nego i tako da bude - pomalo gladan.
- Osobno sam došao do spoznaje, i to uvijek preporučujem sportašima koji streme ka vrhunskim rezultatima, da uvijek trebam biti malo gladan, tako da pojedem nekoliko žlica manje od onog što mi treba. Kod ovakvih pothvata jako je važno da čovjek bude mršav - pojašnjava.
Kako uz to, treba voditi računa o tome da organizam dobije dovoljno vitamina i minerala, dio svakodnevne prehrane bit će i sokovi od voća i povrća, koji su odličan izvor važnih nutrijenata.
Jedan od glavnih motiva za to da pomiče vlastite granice izdržljivosti njegova je kći Saša, koja se od djetinjstva bori s dijagnozom cerebralne paralize, autizmom i epilepsijom, odnosno prilika da govoreći o svojim rekordima progovori i o problemima i preprekama s kojima se nose roditelji i djeca s autizmom.
No, razgovor s Budom i njegovom suprugom Aleksandrom puno je više od priče o problemima i preprekama. To je priča o tome kako su, boreći se svaki dan iznova da njihova kći napravi mali korak naprijed, njih dvoje iz dana u dan postajali bolji ljudi u odnosu na one iz vremena prije Saše. Buda kaže kako se njegov život s njenim rođenjem u potpunosti promijenio: od čovjeka koji je imao manekensku karijeru u Londonu, pa bio vlasnik kafića, volio popiti i provoditi se, u jednom je trenutku morao prestati voljeti sebe i biti sam sebi u prvom planu. Dodaje kako mu je supruga u tome bila glavna inspiracija.
- Žene mogu izdržati puno više od muškaraca, a razlog je to što to žele. One primjerom pokazuju da je to stvar izbora. U trenutku kad vam se dogodi nešto tako veliko kao što je bolest djeteta koja se nama dogodila, jednostavno morate prestati misliti samo na sebe, to je stvar izbora, kaže Buda. Dodaje kako je zato jako razočaran informacijom koju je nedavno dobio u razgovoru sa stručnjacima Centra za autizam u Zagrebu.
- Njihova iskustva pokazuju da se 80 posto očeva ne može nositi s promjenama koje u njihov život unese autistično dijete, zbog čega se mnoge obitelji raspadaju. Možda je sreća u tome što smo se moja supruga i ja u životu našli, no kad bih vidio kako se ona nosi s problemima, ja jednostavno nisam mogao biti umoran, ili namrgođen, priča Buda.
- Da sa Sašom nešto neće biti u redu saznala sam u 7. mjesecu trudnoće. Tada su liječnici na pregledu ustanovili proširenje moždane komore i rekli su da se može roditi s problemima, ali i ne mora. Tako sam zadnje mjesece čuvala trudnoću. Rodila se normalno, djevojčicu od 3,5 kilograma i s visokim Apgarom, no ubrzo se pokazalo veliko krvarenje i teška moždana atrofija, priča Aleksandra. Liječnici su im tada rekli da će biti sreća ako djevojčica preživi, a kad je navršila dva tjedna, da neće moći ni sjediti, kamoli hodati. Kako Saša nije imala motoriku, roditeljima je savjetovano da što prije započnu vježbati s njom, pa su već s njenih 45 dana bili u Specijalnoj bolnici Goljak i započeli s vježbama.
- Vježbali smo s njom 5 do 6 sati na dan, no imali smo i malo sreće koja je u takvoj situaciji potrebna, pa je Saša s 2,5 godine već bila na nogama i vratilo joj se oko 95 posto motorike, priča majka. No, onda su počeli primjećivati da se okreće prema zidu. Prestala je komunicirati s njima, gledati ih u oči. Počela je gledati u svoje ruke i ljuljati se.
- Bio je to autizam. Ni tada nismo odustajali. Saši je tata oduvijek bio autoritet, pa je on tada sjedio za stolom s njom i vježbao po 3 do 4 sata svaki dan. Uz podršku sjajnih defektologa, upisali smo je u vrtić u Centru za autizam i u suradnji s njihovim stručnjacima pomalo smo nastavili pomicati granice, priča Aleksandra. Tako je Saša s 3,5 godine zahvaljujući tati proplivala, s četiri godine je skinula pelenu, a pomalo su se vratile i emocije, pa su na licu svoje djevojčice mogli prepoznati smijeh i veselje. No, sa sedam godina pojavila se i epilepsija.
- Sašu smo upisali i u školu u Centru za autizam Zagreb, jer smo procijenili da ćemo tamo dobiti ono najbolje što joj treba., kaže Aleksandra, dok Buda ističe da niti jedan njihov uspjeh sa Sašom ne bi bio moguć bez velikog angažmana stručnjaka iz tog Centra, koji unatoč relativno malim plaćama i svojim problemima u rad s autističnom djecom ulažu ne samo trud, nego i veliki dio svoje duše. Uz nastojanja svojih profesora Saša je tako išla u redovnu školu na glazbeni, radi socijalizacije sa zdravom djecom. I jako puno su postigli.
- Ona danas ima visoku dozu samostalnosti, može se sama odjenuti, skinuti, jesti, odnosno obaviti osnovnu brigu o sebi, iako mora imati nekoga tko je stalno uz nju i brine o svemu što joj treba, kaže Aleksandra. Dodaje kako se kao roditelji već neko vrijeme pripremaju za to da Saša mora otići od njih, jer i autistična djeca odrastaju i imaju želju za samostalnošću kao i zdrave osobe.
- Ponekad i osjetimo da smo joj pomalo dosadni. No, u našem društvu nema dovoljno mogućnosti za njeno osamostaljivanje. U Zagrebu postoji tek nekoliko stambenih zajednica, što nije dovoljno s obzirom na potrebe. U Centru za autizam postoji stacionar, no to ne odgovara Sašinim potrebama. I baš kad smo pomislili da smo udarili u zid, upoznali su Dijanu Smajo iz Udruge osoba s invaliditetom Sisačko-moslavačke županije, koja i sama ima djevojčicu s autizmom i slične brige. Udruga već radi na tome da u blizini Petrinje sredstvima EU izgradi dom za djecu u kojoj će ona boraviti kad roditelja jednog dana više ne bude, što bi moglo biti odlično rješenje, priča Aleksandra.
- Inače nismo članovi udruga roditelja djece s autizmom, jer mi se nekako čini da se sve na kraju svede na to da jedni drugima samo kukamo, a to ne volim, no ovu smo udrugu zbog tako velikog projekta odlučili podržati, pa svoje ronjenje u zadnje vrijeme posvećujem njima, kaže Buda. Aleksandra dodaje da je riječ o sjajnom projektu inkluzivne farme, na kojoj bi djeca sa svim s poteškoćama mogla živjeti uz podršku stručnjaka, te u skladu sa svojim mogućnostima sudjelovati u sadnji voća i povrća, održavanju plastenika, te brinuti o životinjama. Tako bi samostalno proizvodili hranu i imali radnu terapiju, uz podršku stručnjaka i brojnih volontera koji često sudjeluju u radu takvih zajednica.
- Projekt se sastoji i od nekoliko stambenih zajednica koje bi bile svojevrsni dom za roditelje koji su u godinama i više ne mogu živjeti sami i brinuti o svojoj djeci, kako bi posljednje godine života proživjeli u njihovoj blizini i mogli se uvjeriti da su dobro. Sisačko-moslavačka županija već je ustupila zemljište, veći dio projekta financirat će se sredstvima iz fondova EU, dok Buda svojim sportskim uspjesima želi skrenuti pažnju i na akcije prikupljanja sredstava za završetak i opremanje tog prostora, kaže s ponosom Aleksandra.
- Strašan je taj strah roditelja od toga što će biti s vašim djetetom kad vas jednom ne bude. Mi i privatno radimo na tome da osnujemo zakladu za Sašu, no teško je jer 24-satnu brigu o njoj ne možemo prepustiti članovima obitelji. Moja sestra, na primjer, bit će u godinama kad se na to neće moći obavezati, a nećakinja koja Sašu obožava i zbog nje je završila medicinu, mora imati i svoj život, kaže Buda. Zato bi im ova prilika blizu Petrinje bila idealno rješenje i ako se otvori na vrijeme i sami bi preselili tamo, pa se Buda nada da svojim uspjesima može doprinijeti tome da se prikupi dovoljno sredstava.
Iako život sa Sašom nosi određena ograničenja, ni on ni supruga nemaju osjećaj da su se bilo čega važnog odrekli, i oboje kažu da su zapravo više dobili, nego izgubili.
- Sašin svijet je svijet bez zla, zločestoće i podlosti i zapravo je jako pomogla da napravimo selekciju i okružimo se isto takvim ljudima. Ona je vrlo socijalizirana, pa može s nama u restoran, kino i na neka bliža putovanja, tako da sve radimo zajedno. U nekim stvarima je malo sporija, no pomalo ih svlada i zapravo nam uvijek na neki lijep način zaokruži dan, kaže Aleksandra. Buda dodaje kako mu je život sa Sašom donio dozu mirnoće i stabilnosti, jer je zbog nje ostavio iza sebe život manekena, vlasnika kafića i provode i posvetio se njoj.
- Naučila me strpljenju i tome da počnem prihvaćati stvari takve kakve jesu, kaže Buda. Na primjer, bilo je situacija kad bi radio sa Sašom i kad se znalo dogoditi da ne može ponoviti neku radnju koju je samo dan prije mogla. Tad bi se obično ljutio na nju, pa i vikao, jer nije mogao razumjeti kako to odjednom ne može, sve dok mu jednom njena defektologinja nije pomogla da shvati.
- Saša je kao mali televizor kojem se poremetila antena i jednostavno ne može primiti signal dok se to ne popravi, kaže Buda. Tek kad je to shvatio, uspio je promijeniti način na koji pristupa kćeri i pomalo doći do rezultata, kaže Buda. Tako su, zapravo, brižni roditelji u svaki njen korak naprijed utkali i puno rada na sebi.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
