Smrtnu kaznu skoro izbjegao i deveti put: Nazvali krivi broj?

Osuđeni silovatelj, otmičar i kradljivac Caryl Whittier Chessman smaknut je na današnji dan 1960. godine. Na izvršenje smrtne kazne čekao je gotovo 12 godina. 

Bio je "prvi moderni Amerikanac osuđen na smrt bez da je počinio ubojstvo". 

Chessmanu se sudilo prema zakonu koji je kasnije ukinut, "Little Lindbergh law", a koji je nastao nakon otmice i ubojstva djeteta Charlesa Lindbergha. Prema tom zakonu, tko počini otmicu i na bilo koji način fizički ozlijedi osobu, postaje kandidat za smrtnu kaznu. 

Dok je bio u zatvoru, Chessman je napisao četiri knjige. Njegovi memoari "Ćelija 2455, smrtna kazna", ekranizirani su 1955. godine. 

Krao još kao dijete 

Rođen kao Carol Whittier Chessman u Michiganu, bio je jedino dijete svojih roditelja, pobožnih baptista, Hallie i Serla. Iako je ime Carol u to vrijeme bilo popularno za dječaka danskog porijekla, on ga je kasnije ipak prepravio u Caryl.

Obitelj se preselila u Glendale 1922. godine. Njegov otac postao je očajan nakon brojnih razočarenja na poslu i dva puta si je pokušao oduzeti život. Sedam godina kasnije, majka mu je ostala paralizirana nakon prometne nesreće. 

Kao dijete, Chessman se borio s astmom, a imao je i encefalitis, odnosno upalu mozga. Za tu bolest će kasnije tvrditi da mu je promijenila osobnost. 

Nakon oporavka se počeo protiviti roditeljima i njihovom strogom baptističkom odgoju. Počinje sudjelovati u sitnim krađama. Tijekom Velike depresije, obitelj je pogođena krizom, a mladi Chessman je kasnije istaknuo da je krao za obitelj, uglavnom hranu. Tih godina je promijenio i svoje ime iz Carol u Caryl. 

Crvenim svjetlom zaustavljao automobile 

U srpnju 1937. godine ukrao je automobil. Iz popravnog doma pušten je iduće godine, no vratio se nakon krađe još jednog automobila. Upoznao je skupinu mladih zločinaca "Boy Bandit Gang". Njima se i priključio kad je izašao iz popravnog. 

Nakon još nekoliko krađa i provala, bio je po zatvoru i izlazio van, a u prosincu 1947. vratio se u Glendale. 

U prva tri tjedna siječnja 1948. na području Los Angelesa prijavljeno je nekoliko krađa i pljački.

Sredinom mjeseca ukradeni Ford Street Coupe primijećen je da zaustavlja ljude na cesti pomoću crvenog svjetla koje je bilo pričvršćeno na automobil. Zaustavio je vozilo u blizini Malibua u Kaliforniji. Putnici su mislili da ih zaustavlja policija. 

Kada se automobil zaustavio, Caryl je izvadio pištolj i opljačkao putnike. Kasnije tog dana još je jedan par opljačkan na isti način. Policija je počela sumnjati da su zločini povezani. 

Pljačke su eskalirale u silovanja 

Šest dana kasnije "The Red Light Bandit" (Bandit Crvenog Svjetla) opljačkao je par koji je sjedio na brdu u Pasadeni. Reginu Johnson, koju je zaustavio, prisilio je na oralni seks. 

Sličan napad izvršio je tri dana kasnije. Zaustavio je crvenim svjetlom još jedan par koji se vraćao kući s plesa. Djevojku Mary Alice Mezu je izvukao iz auta, a njezinog dečka pokušao je otjerati. Kad je shvatio da neće moći tako lako otjerati dečka s mjesta zločina, djevojku je prisilio da uđe u auto s njime i odvezao se na osamljeno područje gdje ju je prisilio na oralni i analni seks. Prijetio joj je da će joj ubiti dečka ako to ne napravi. Nakon svega, dopustio joj je da ode. 

Nakon brze potjere idućeg dana, Chessman i još jedan muškarac, David Knowles, uhićeni su. Ispitivanje je trajalo 72 sata, nakon kojeg je Chessman tvrdio da su ga policajci pretukli i mučili. Prijetio je da će reći kako je bio zlostavljan ukoliko se ne nagode. Priznao je sve krađe i silovanja. 

Krajem siječnja protiv njega je podignuta optužnica s 18 točaka pljačke, otmice i silovanja.

Nakon tri tjedna suđenja, osuđen je na smrt. Njegov sudionik Knowles osuđen je kao pomagač, no optužbu je poništila žalba 1950. godine zbog nepostojanja izravnih dokaza i "nedopuštene zlouporabe zakona". 

Sudilo mu se prema ukinutom zakonu 

Dio rasprave oko slučaja Chessman proizlazi iz neuobičajene primjene smrtne kazne. U to vrijeme je pod zakonom "Little Lindbergh law", zločin koji je uključivao otmicu s tjelesnim ozljedama mogao je rezultirati smrtnom kaznom. Dvije optužbe protiv Chessmana uključivale su otmice, obzirom da je obje djevojke odvukao protiv svoje volje. Obzirom na to da ih je pritom i silovao, to je bila savršena osnova za smrtnu kaznu. 

Zakon je ukinut do trenutka kada je njegovo suđenje započelo, ali je bio na snazi u vrijeme zločina. 

Chessman je od samog početka tvrdio da je nevin i da je žrtva zamjene identiteta ili zavjere. Tvrdio je da zna tko je pravi počinitelj, no odbijao je otkriti. Kazao je i kako je bio prisiljen potpisati priznanje. 

Tijekom gotovo 12 godina podnio je nekoliko desetaka žalbi i uspješno izbjegavao izvršenje smrtne kazne, braneći sam sebe. Većina žalbi se temeljila na tvrdnjama da je bio prisiljen priznati, da nije mogao doći pripremljen na sud, da je cijelo suđenje nepravedno, da je zakon "Little Lindbergh" neustavan, kao i da je prijepis zapisnika po žalbi državnom sudu nepotpun, a važni dijelovi postupka su nedostajali ili nepravilno zabilježeni. 

Vrhovni sud SAD-a je 1957. godine ustanovio da su prijepisi točni. 

Napisao četiri knjige, jedna ekranizirana 

Chessman je cijeli slučaj predstavio javnosti putem pisama, eseja i knjiga. Napisao je četiri knjige, "Cell 2245, Death Row", "Death by Ordeal", "The Face of Justice" i "The Kid Was a Killer". 

Prava na prvu knjigu prodao je tvrtki Columbia Pictures, koja je napravila istoimeni film 1955. godine u režiji Freda F. Searsa, s Williamom Campbellom kao Chessmanom. 

Četvrtu knjigu zaplijenio mu je ravnatelj zatvora kao proizvod "zatvorskog rada", no na kraju mu je vraćena 1957. i objavljena 1960. godine. 

Sve knjige koje je pisao trebale su mobilizirati javnost da se pobuni protiv smrtne kazne. Nju je već većina federalnih država ukinula ili su bili u procesu ukidanja u tom trenutku.

I javnost se odazvala. Slali su pisma guverneru, intelektualci su lobirali za puštanje Chessmana, odnosno ukidanje njegove smrtne kazne. Među njima je bio i Papa. 

Pokušao još jednom izbjeći smrt 

Afera Chessman stavila je guvernera Browna u nezgodan položaj. No, ukidanje smrtne kazne morao je ratificirati Vrhovni sud. On ju je odbio. Brown je naposljetku, 19. veljače 1960. godine, svega nekoliko sati prije izvršenja smrtne kazne, Chessmanu ipak odredio odgodu od 60 dana. Napravio je to, kako je rekao, da bi zaštitio predsjednika Dwighta D. Eisenhowera koji je u tom trenutku bio u posjeti Južnoj Americi, gdje je slučaj Chessman rasplamsao anti-američki stav. 

Odgoda je istekla u travnju, a Chessman je u plinsku komoru odveden 2. svibnja iste godine, tek mjesec dana prije svog 39. rođendana. 

Trebao dobiti još jednu odgodu, ali nazvali su krivi broj?

Prema nekim izvorima, posljednji pokušaj Vrhovnog suda da se odredi nova odgoda nije uspio kada je jedan od tajnika zabunom birao krivi broj zatvorske centrale. Do trenutka kad je poziv primljen i preusmjeren u komoru, izvršenje je već počelo i nije bilo moguće zaustaviti. 

Tijekom izvršenja je Chessman snažno kimao glavom. To je bio dogovoreni signal s novinarima kako bi im dao do znanja da je u jakim bolovima. Nakon pogubljenja je kremiran. Chessman je, do tada, izvršenje smrtne kazne izbjegao čak osam puta.