Smrt 16 pralja iz Preka na Ugljanu: Nije bilo obitelji koju tragedija nije dotaknula

Za Preko na otoku Ugljanu taj dan bio jedan od najtužnijih dana koji je ikad zadesio njihovo mjesto. One su bile nečije majke, supruge, nečije kćeri i unuke. Nije bilo familije koju taj tragični događaj nije dotaknuo. Prošlo je 130 godina, ali Preko ne zaboravlja svoje lavandijere. Njih 16 smrtno je stradalo 2. studenog 1891. godine u sedam ujutro nedaleko od Galevca, lokalno znanog kao Školjića, otočića udaljenog od Preka tek 85 metara.

Na brodu kojega je prevrnulo orkansko jugo bio je 31 putnik, sedam muškaraca i 24 žene. Poginule pralje bile su u unutrašnjosti broda. Tamo su se sklonile od nevremena kako bi zaštitile čisto rublje kojeg su prale za gospodu u Zadru. Bile su zatvorene palubskim poklopcem i nisu imale šanse. Najstarija lavandijera među njima imala je 75, dok je najmlađoj bilo tek 14 godina. Stradale su i dvije trudnice. U povodu 130. godišnjice njihova stradavanja, mještani Preka, otoka Ugljana i njihovi gosti okupit će 2. studenoga u Preku kod spomenika "Naša mati" podignutom na mjestu gdje su vrijedne, tragično preminule lavandijere prale robu.

S tog mjesta u more će se pustiti 130 plutajućih papirnatih lanterna s upaljenim svjećicama. Da oslikaju lanterne i na njih ispišu poruke i dojmove u zadatak su dobili učenici OŠ Valentina Klarina u Preku i polaznici Dječjeg vrtića Lastavica u Preku te svim područnim odjelima, a za sve duge, i mlade i starije, zainteresirane za oslikavanje organizirana je i likovna radionica akademske slikarice i autorica slikovnice "Bijele ribice lavandijerice", Manuela Vladić-Maštruko.

Sve je osmišljeno da se ovaj događaj doboko utkan u povijest mjesta otgrne zaboravu, a upravo se iz tog razloga rodila i priča spomenute akademske slikarice iz Zadra, inače ugljanske nevjeste.

- Ja sam kroz moje 'nevistvovanje' jako zavoljela taj otok. Na Školjić sam išla s majkom na izlet, i posebno me se dojmila ta priča o priješkim lavandijerama. Mislim da je dugo živjela u meni i tražila način i vrijeme kada i na koji način će se ispričati. Puno sam istraživala tu temu i u to vrijeme jako sam se iznenadila kako malo ljudi zna za tu priču. Tako je uoči ove 130. obljetnice izašla knjiga "Bijele ribice lavandijerice" koju sam napisala i sama ilustrirala, priča je vjerna činjenicama, protkana maštom i s bajkovitim epilogom. Utopljenice tako ne završavaju svoj život u moru već postaju bijele ribice, neka vrsti morskih vila vidarica. Našavši novu opstojnost u moru, one postaju zaštitnice morskoga svijeta, mora, mjesta Preka i otočića Galevca – kazuje nam Vladić Maštruko.

Načelnik Preka, Jure Brižić, kazuje nam kako je taj dan cjelodnevni program, a sve kako bi se priča koja je obilježila povijest njihovog mjesta, ne zaboravi.

- Naši mještani znaju tu priču, a mi smo se pobrinuli da i naši gosti mogu pročitati tu priču na info ploči pokraj spomenika. Možete samo zamisliti tugu u mjestu toga dana, svaka obitelj izgubila je nekoga svoga. Ne želimo da se priče iz našeg mjesta zaborave – kaže nam Brižić dodajući kako će, osim puštanja 130 lanterni u more, položiti i vijence na Školjiću, u jutarnjim satima služit će se misa, a poslijepodne izvest će se dramsko djelo "Rekvijem za 16 lavandijera".

A ovo su one, 16 lavandijera o kojima pišemo: Matija Babin, Jakova Dorkin, Ivana Dorkin, Luce Dorkin, Tomica Dorkin, Tonina Dorkin, Bara Jurin, Gašpa Jurin, Ivana Lovrić, Šimica Lovrić, Matija Markulin, Matija Martinov, Stoša Mašina, Tomica Matacin, Gašpa Matacin i Kate Mazić.

Njihova priča nije samo priča o jednoj tragediji, njihova priča svjedok je jednog vremena u kojem se živjelo teško i putovalo dugo, u uvjetima koji su novim generacijama naprosto nezamislivi.