Slavonac Stjepan (85) prvi put vidio Spačeka kojeg je poklonio prije 15 godina: 'Zaplakao sam'

Bila je veljača, 1971. kad sam odlučio kupiti novog Spačeka. Išao sam iz Starih Mikanovaca po njega u Sloveniju. Sjećam se kao sad, bila je zima, snijeg je padao. Prijatelj i ja smo išli vlakom do Divače pa onda autobusom do Kopra. Kad sam ga prvi put ugledao, bio je to osjećaj kao kad se prvi put zaljubite u neku damu. U trenu kad smo trebali natrag za Slavoniju krenula je prava mećava, rekao sam im u salonu da mi daju lance, sjećam se kao sad da su mi odgovorili: "Ma kakvi lanci, imate zimske gume, samo vozite". I tako je i bilo. Vozio sam do Novske i tad sam rekao prijatelju da ne mogu više pa smo prespavali u jednom motelu te nastavili drugi dan prema kući. Vozio sam ga sve do 1985., kasnije sam ga poklonio i u subotu sam ga prvi put vidio nakon 15 godina. Samo sam šutio i plakao, ušao sam potom unutra, provezli su me u njemu i mogu reći da sam doživio jedan od ljepših dana u mom životu jer nisam znao hoću li ga ikad više ugledati - započeo nam je priču kroz suze 85-godišnji Stjepan Gašparović iz Starih Mikanovaca, nedaleko od Đakova.

Razgovarajući s nama, u nekoliko je navrata pričajući s takvom ljubavlju i toplinom o svom nekadašnjem limenom ljubimcu, zaplakao. Posebna je to, priča nam, ljubav. I zato, kad ga je ovog vikenda ugledao prvi put nakon 15 godina, otkako ga je poklonio drugom zaljubljeniku u Spačeke, nije mogao suspregnuti emocije.

A čitav je život Spaček igrao važnu ulogu ne samo u životu njega i njegove obitelji već i tog cijelog slavonskog kraja.

'U njemu su djeca držala i zečeve'

- Kolike sam samo trudnice u njemu odvezao na porode u Vinkovce, jer je u to vrijeme malo tko imao automobil u našem mjestu. Cure nisu baš padale na njega, no djeca su mu se veselila. Kad bi došao u grad, sparkirao bi ga i kad bi se vratio po njega uvijek bi zatekao petero, šestero djece kako se ljuljaju na autu. U njemu sam prevezao i more instrumenata jer se bavim pjevanjem i sviranjem tamburice. Sviram i pjevam i dan danas. Kako sam se bavio građevinom svugdje sam išao s njim. Izvadio bi mu zadnje sjedište i natrpao tolikog građevinskog materijala da bi zadnji kotači slegnuli. No, on bi vozio, nije me ostavio na cjedilu. Odvezao sam se s njim i do Crne Gore, išao sam do Tivta. Vozio sam se u njemu i do BiH jer smo nakon potresa u Banja Luci ondje radili na izgradnji grada, svugdje me moj Spaček odvezao. To je fenomen od auta, tako mu je mala potrošnja. Bio je tako tih, udoban. Jedino što je bio spor, imao je 625 kubika i dva cilindra. Društvo me zezalo, pitali bi me koliko troši. Rekao sam im: "Ne troši ništa. Kad ostanem bez benzina, samo izlijem iz upaljača da dođemo do benzinske  - priča nam sa sjetom gospodin Stjepan.

Volio ga je neopisivo, a voli ga i dan danas iako već 15 godina nije u njegovom vlasništvu. Iako ga je prestao voziti 1985. nakon što se pokvario te nije mogao do dijelova, nije ga htio prodati. Godinama mu je stajao u šupi, ali nije ga se mogao odreći.

- Kad je došao taj nesretni rat, Spaček je poslužio i kao igraonica. Naime, dolazili su nam prijatelji iz Županje i Vinkovaca kao prognanici. Imali su dvije curice, one su se igrale u Spačeku, u njemu su držale i zečeve - prisjeća se tih vremena Stjepan.

Prije njega je vozio Fiću, no ljubav prema Spačeku je, kaže nam, neopisiva jer mu je on bio dugogodišnja želja. Njegov je prijatelj imao Spačeka prije njega i godinama je maštao o njemu sve dok mu se želja nije ispunila te 1971. kad je otišao po njega u Sloveniju. 

'Nisam htio ni čuti za prodaju'

- Nema dovoljno superlativa za mog Spačeka. Jedino se bilo teško zagrijati preko zime, imao je zračno hlađenje, pa bi zimi zrak ulazio i bilo bi hladno. Dao sam mu i presvlake napraviti, sjedala su bila od prave ovčje kože. Vozio sam ga do 1985. godine. Dogodio mu se veći kvar, mašina mu je bila u voznom stanju, ali kvar je bio veći, a dijelovi za njega su bili jako skupi pa sam ga stavio u šupu kod punice. Kasnije je došao prokleti rat, bilo je pitanja hoću li ga prodati. Nisam htio ni čuti za to. Kakva prodaja, nisam ga vozio no bio je moj. Jednom prilikom prije 15-ak godina, kćer i ja smo otišli poslom u Đakovo. Tamo se tad održavalo okupljanje oldtimera. Kad sam stigao, odmah sam uočio jednog Spačeka. Nisam gledao niti u jedan drugi automobil, moje oči su bile prikovane samo na njega - priča nam Stjepan.

Činjenica da je ugledao Spačeka toliko ga je dirnula, da su se suze krenule same kotrljati niz njegove obraze. 

- Naslonio sam se na njega i zaplakao kad je do mene došao njegov vlasnik pitati me jesam li dobro i što mi se dogodilo. Ispričao sam mu da i ja jednog imam, potom je došao drugi dečko i kaže mi : "Što plačete". Tad sam mu rekao da imam Spačeka, ali da nije u voznom stanju te da godinama stoji. Pitao me hoću li mu ga prodati. Rekao sam mu: "Neću, nema tih novaca koje bi primio za njega. Prije ću otići ja, nego on. No nekako me obrlatio i rekao sam mu da ću mu ga pokloniti jer sam vidio da je još veći zaljubljenik u Spačeka od mene. A nisam mislio da je to moguće. Potom sam mu dao svoju adresu i vratio se na svoj ranč s ovcama. Nešto kasnije me nazvala kćer i rekla da dođe doma jer da su došli neki ljudi iz Đakova radi Spačeka - priča nam događaj prije 15-ak godina.

Kad je stigao pred kuću, dočekao ga je kaže dečko kojeg je vidio u Đakovu i pitao vrijedi li i dalje dogovor, s njim je bio i prijatelj.

- Naravno da vrijedi, ja kad dam riječ to je to. Oni su ponijeli rezervne točkove i sve, rekao sam im da nema potrebe već da samo napumpaju gume. Izgurali smo ga van i pitali jesu li ponijeli benzin da ga probamo upaliti. No nisu, ali su ponijeli sajlu, prikačili ga i odveli. Dao sam im i dvije zimske gume što sam još imao, a oni su mi donijeli za poklon neke šarane, rekao sam im odmah da mi ne treba ništa. Oni su inače bili jako dobro povezani s cijelom Europom oko tih Citroena, mogu kaže, za svakog od njih, pronaći dijelove. Vidio sam ga netom nakon toga kad mu je promijenio ceradu, ratkape, bio je već pripremljen za farbanje, a ja kad sam ga kupio bio je siv. Sad je sav šaren, volim što je živ. Kćer me ove subote zvala i rekla mi: "Dolazi kući, vodim te u mjesto jer dolaze oldtimeri i bit će tu sat vremena". Odmah sam ostavio ovce, sin je došao po mene i otišao sam se  kući presvući te smo pojurili. Kad smo skrenuli na plac gdje su bili oldtimeri, samo sam gledao gdje ću ga vidjeti i onda sam ga ugledao. Provozali su me u njemu, knedla mi se stegnula u grlu. Svi su mi prijatelji mahali, sjećaju se mog Spačeka. Opasan je to auto - dodaje. 

'Drago mi je što Rene dobro brine o Spačeku'

A predao ga je, kaže nam, u dobre ruke, Reneu Kordiću, učitelju gitare u glazbenim školama, a i on sam je kaže u mladosti svirao gitaru te kasnije prešao na tamburice koje svira i danas s 85 godina.

- Evo i sad sam trebao na nastup u Lisinski s mojom grupom, no otišao je moj zet jer sam ja morao ostati na ranču sa svojim ovcama. Drago mi je što Rene dobro brine o Spačeku, želim da poživi još puno godina - proučio je na kraju razgovora gospodin Stjepan kojega još zovu i Stipo. 

Ova će mu vožnja u Spačeku zauvijek ostati u sjećanju.

- E kad bi ovaj auto mogao pričati, bilo bi zanimljivih priča - poručuje na kraju.

A njegov sivi Spaček danas je iscrtan šarenim puzzlama, te gdje god dođe mami poglede. 

Automobil budućnosti? Za njim ćete se okrenuti na cesti! Nije Nevera, ali ni bure ni vjetrovi mu ništa ne mogu

Njegov današnji vlasnik Rene Kordić ranije je za 24sata ispričao kako je Spaček u njegov život došao slučajno, zahvaljujući jednom gospodinu iz Starih Mikanovaca. U Đakovu je tad bio susret oldtimera, a Rene je vozio Dyanu 6, automobil vrlo sličan Spačeku, koji je na susretu privlačio pozornost okupljenih. - Između ostalih, na susretu mi je prišao jedan stariji gospodin te smo počeli priču o Citroënovim vozilima. Nakon nekog vremena spomenuo je kako je vlasnik jednog Spačeka već 20 godina, ali da auto trune u nekoj kući u Starim Mikanovcima. Kako je razgovor tekao dalje, čovjek je, oduševljen mojim entuzijazmom, odlučio da će mi darovati Spaček takav kakav je - prisjeća se Rene.I tako je automobil koji je proizveden 1971. godine dobio novu priliku za život, ali mu je prije svega bila potrebna restauracija. Rene priznaje da je prva restauracija bila loša, pa je potrajala jedva pet godina, ali onda je Spaček otišao u Sloveniju na potpunu obnovu i sad je, kako Rene kaže, kao nov te i dalje mami poglede zaljubljenika u oldtimere. A najveći među njima zasigurno je Stjepan kojemu je protekli vikend ostao u najljepšem sjećanju jer se prvi put nakon 15 godina provozao ponovno u njemu te se tako prisjetio svih lijepih uspomena koje ga i dan danas vežu uz njega.