Recimo da kao građanin imaš na raspolaganju 5.000 kuna, na hranu trošiš 2.000 kuna, te nema poljoprivrednih poticaja. Onda na scenu stupi političar i kaže da će ti omogućiti "jeftiniju hranu" tako da uvede poticaje poljoprivrednicima. Poticaji naravno koštaju, zbog čega moraš platiti veći porez npr. 200 kuna dodatno mjesečno. Tako ti umjesto 5.000 na raspolaganju ostane 4.800 kuna. Od tih 200 kuna 50 kuna ode na birokrate u ministarstvu i agenciji za plaćanja u poljoprivredi koji provode i kontroliraju politiku "jeftinije hrane". 150 ode poljoprivredniku, koji proizvede jeftiniju hranu te umjesto umjesto 2.000 na nju potrošiš 1.850 kuna. Rezultat je ovaj: Prije politike "jeftinije hrane" i nakon troškova hrane, mjesečno ti je na raspolaganju ostalo 3.000 kuna. Nakon politike "jeftinije hrane" na raspolaganju ti je ostalo 2.950 kuna. Dakle, u teoriji, tko je profitirao od politike "jeftinije hrane"? Pa, birokrati. Tko je na gubitku? Građani. Politika jeftinije hrane, kao i 90 posto politika zvučnog naziva ne postoji radi dobrobiti građana, nego služi kao sredstvo mazanja očiju javnosti te alibi za zapošljavanje parazita i uhljeba koji uživaju privilegirana, nezahtjevna i sindikalno štićena radna mjesta do kojih se dolazi preko političkih veza. Tko je profitirao u praksi? Osim birokrata to su poljoprivrednici, najviše tajkuni poput Todorića(150 milijuna u zadnjih 10 godina), jer se nikako ... (nastavak u odgovoru)