Skansi je učio i Ivića, a knjiga otkriva zašto nije dobio orden od Tuđmana niti bio u Kninu...

U petak navečer u Splitu je promovirana monografija "Petar Skansi - vizionar staroga kova." Nakon monografije o Damiru Šolmanu "Gospon Šolman - šjor Damir", Tomislav Gabelić ukoričio je životnu priču još jedne košarkaške legende, u kojoj prati put legendarnog igrača, trenera i izbornika kroz cijeli njegov život, s posebnim naglaskom na četiri desetljeća u kojima je u različitim ulogama vladao košarkaškim parketima. Pretjesna je bila dovrana splitskog hotela Amfora da primi sve koji su voljeli i poštovali pokojnog Skansija, a o njemu su uz autora govorili suigrač i prijatelj Željko Jerkov, predsjednik Splitskog kluba olimpijaca Milivoj Bebić i direktor Košarkaškog kluba Split Dejan Žaja.

Od prvog do zadnjeg velikog uspjeha Petra Skansija na košarkaškim parketima prošlo je četiri desetljeća. U svijet košarke ušao je na velika vrata 1963. godine kao važan igrač momčadi koja je Split uvela u prvoligašku konkurenciju, a pred sam kraj karijere s klupe ih je vodio do naslova prvaka Hrvatske 2003. godine. Samo rijetki igrači i treneri imali su tako duge karijere, a još ih se manje može pohvaliti s toliko uspjeha vrijednih divljenja i poštovanja.  

Skansi je kao igrač Splita, odnosno Jugoplastike kako se klub kasnije zvao, bio dio momčadi koja je osvojila prvi naslov prvaka 1971., prvi Kup 1972. te igrala finale Kupa prvaka 1972. godine. Kasnije je kao trener vodio bivše suigrače do osvajanja Kupa 1974. i 1977., dva Kupa Radivoja Koraća 1976. i 1977. te prvenstva Jugoslavije 1977. godine, čime je postao prvi trener u bivšoj državi koji je kompletirao trostruku krunu, odnosno osvojio tri trofeja u jednoj sezoni. Što reći o talijanskoj epizodi i osvajanju Kupa pobjednika Kupova sa Scavolinijem 1983., prvenstva s Benettonom 1992., dva Kupa s Benettonom 1993. i Fortitudom 1998., Superkupom s Fortitudom 1999. godine te finalom Europske lige s Benettonom 1993. godine?!

Jednako uspješan bio je Skansi i na reprezentativnom planu. Kao igrač osvojio je zlatne medalje na Svjetskom prvenstvu 1970. u Ljubljani, Mediteranskim igrama 1967. u Tunisu te Balkanskim igrama 1965. u Albaniji i 1967. godine u Jugoslaviji. Srebrne medalje osvajao je na Europskom prvenstvu 1965. u Moskvi, potom na Svjetskom prvenstvu 1967. u Urugvaju i Olimpijskim igrama 1968. godine u Meksiku. Osvojio je i zlatnu medalju na neslužbenom prvenstvu svijeta u Čileu 1966. godine.

Kao pomoćni trener reprezentacije Jugoslavije osvojio je zlatnu medalju na Svjetskom prvenstvu u Manili 1978., a kao izbornik brončanu medalju na Europskom prvenstvu 1979. u Italiji te srebrne medalje na Mediteranskim igrama u Splitu i Balkanskim igrama u Grčkoj iste godine. Kao izbornik reprezentacije Hrvatske osvojio je srebrnu medalju na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine. 

KOMEMORACIJA Oproštaj od legendarnog Pere Skansija: Bio je velik, bio je prijatelj, znalac. Bio je naš!

- Zaljubljenici u košarku zasigurno će pronaći mnoge zanimljive detalje, kako one do sada manje poznate, tako i potpuno nepoznate, poput detalja da je uz ime Petar dobio još dva, Ratko i Zdravko, da ga je na košarku ucjenom doveo profesor Nikola Miočinski, da je u mladosti svirao violinu, ali košarku je više volio pa je nakon samo tri godine bavljenja košarkom postao i reprezentativac Jugoslavije, a onda je reprezentaciju napustio sa samo 27 godina... Podučavao je Skansi i legendarnog Tomislava Ivića momčadskom presingu, prijateljevao s Krešimirom Ćosićem i Ratom Tvrdićem, nakratko je prekinuo karijeru nakon što je otvorio pizzeriju u Ljubljani, a onda postigao ono po čemu ga domaća javnost najviše prepoznaje: odveo je Hrvatsku do srebra na OI-ju u Barceloni.

- Poglavlje o Barceloni je najzanimljivije jer otkriva mnoštvo do sada nepoznatih detalja, o kojima su svjedočili neposredni akteri. Svi znaju za trening Dream Teama na kojem je Jordan preuzeo ulogu lidera, a slične treninge u Barceloni imao je i Skansi, treninge, ali i "baskete" dva na dva u kojima su Kukoč i Rađa igrali protiv Stojka i Dražena... - otkrio nam je autor monografije i dodao:

- Rad na monografiji započeo sam prije četiri godine, dok je Skansi bio živ, a nastavljen je nakon njegove smrti razgovorima i svjedočenjima 40-ak njegovih suigrača, igrača, članova obitelji, prijatelja, suradnika... Zanimljivo je njihovo viđenje Skansijeve umješnosti vođenja velikih zvijezda, kako je skretao fokus reprezentativcima uoči ogleda s Amerikancima, kako je u Barceloni došlo do sukoba s Antunom Vrdoljakom oko Nikole Pilića, zbog kojeg nije bio pozvan na večeru s predsjednikom Tuđmanom, a i orden je dobio poštom, na koncu i zbog čega on i Kukoč nisu bili pozvani u Knin nakon Oluje, iako su po Tuđmanovom naređenju dobili diplomatske putovnice.

Skansi je jedan od rijetkih koji je na ovaj ili onaj način surađivao s Krešimirom Ćosićem, Draženom Petrovićem i Tonijem Kukočem pa je u monografiji zapisano i njegovo svjedočenje o svoj trojici i koga on smatra najvećim hrvatskim košarkašem u povijesti, o tome kako je nakon Olimpijskih igara u Atlanti napravio smjenu generacije i nesretno ostao bez medalje na EP-u u Španjolskoj, kako je osvojio zadnji naslov prvaka sa Splitom, gdje je želio dovesti juniora Bojana Bogdanovića iz Mostara, ali u to vrijeme za košarku u gradu nije bilo baš sluha, kako se izborio za sportske mirovine koje su bile spas za mnoge uspješne sportaše, pogotovo iz manjih sportova...

Skansijeva karijera igrača, trenera i izbornika, bila je iznimno duga i uspješna, a uz brojne uspjehe obilježili su je i porazi iz kojih je, po vlastitom priznanju, jako puno naučio. Izgubio je tri velika finala, od kojih se finala Olimpijskih igara u Barceloni, protiv nepobjedivog Dream Teama, i danas rado prisjećamo i slavimo to srebro zlatnog sjaja, za razliku od dva finala Kupa prvaka. U Tel Avivu je Ignis svladao Jugoplastiku dok je u Ateni Limoges slavio protiv Benettona. A u oba finala odluku o pobjedniku donijeli su suci, koji su u zadnjim sekundama propustili kazniti očite prekršaje na Damiru Šolmanu i Toniju Kukoču. S te dvije, po svemu zaslužene pobjede i još dva velika trofeja, Skansijeva blistava karijera dobila bi dimenziju više.  

No i ovako je grandiozna, Skansi je kao igrač, reprezentativac i izbornik osvojio čak 27 naslova, trofeja i medalja te odigrao još dva finala Kupa prvaka. Osim što je bio uspješan  igrač, trener i izbornik, Skansi je bio uvijek ispred svog vremena, nije pratio trendove, nego ih je stvarao. Uvijek je bio u potrazi za nečim novim, ali je zauvijek ostao vjeran osnovama koje je naučio od Branka Radovića i Ranka Žeravice, dvojca koji je imao snažan utjecaj na njegovu karijeru i košarkašku filozofiju. Gotovo jednak utjecaj kao što su ga imale teške životne prilike u kojima je odrastao, a koje su oblikovale njegov karakter i učinile ga onakvim kakvim ga svi skupa pamtimo.