To epsko finale, u srpnju 2001., zajedno smo gledali u redakciji Globusa, na 12. katu poznatog Vjesnikova nebodera. Dizao se, nervirao, ispraćao tijelom voleje i dijagonale, vikao. Bio je to šjor Pero na atomski pogon
Skakao je u finalu Wimbledona kao da servira umjesto Gorana
Vidio sam Peru Zlatara prvi put u društvenoj dvorani svoje osnovne škole na Bačvicama. U moje vrijeme ime je bilo Vlado Bagat (partizan, ubili ga njemački fašisti kad je brodom upao u zasjedu na Olibu), a sad je Pojišan. Bila je to mislim 1978. i došao je Zlatar predstaviti svoj tadašnji knjiški block-buster za djecu ‘Otključani globus’.
POGLEDAJTE VIDEO: Preminuo je legendarni novinar Pero Zlatar
Pokretanje videa...
Skupilo se dosta nas đaka u dvorani gdje je s jednog kraja dominirala uzdignuta pozornica s tri ubodene zastave: tada našom, Hrvatske, sa zvijezdom, SFRJ i skroz crvenom Saveza komunista. Ne znam je li se to meni malom tada samo činilo, ali Peru Zlatara dočekali su kao pravog celeba. Psihologinja, draga ženica koju su svi zvali po nadimku, nervozno se osvrtala i u kratkom pauzama, dok nije gledala prema ulaznim vratima iščekujući uvaženog gosta, smirivala đake.
E, da! Osim Zlatarova predavanja o knjizi, obećali su i da će i potpisat ‘Otključani globus’ koje su ranije prodavali po razredima. Zato sam svoju knjigu čvrsto držao. Ne sjećam se baš svega, ali znam da je autor Zlatar, u sivom odijelu sa điletinom i kularinom, Bojani iz razreda, koja je bila ispred mene u redu, dopisao njezino ime uz njegov potpis, a mene, bidnog, otpravio tek s autogramom.
Prošlo je više od 30 godina od gužve u društvenoj dvorani moje osnovne na Bačama. Šjor Pero Zlatar je sjedio do mene. Opet u sivom odijelu. Ljetnom. Zapravo, i nije baš sjedio. Skakao je kao da on servira umjesto Ivaniševića na središnjem terenu Wimbledona. To epsko finale, u srpnju 2001., zajedno smo gledali u redakciji Globusa, na 12. katu poznatog Vjesnikova nebodera.
Stisnula se lijepa gomilica u ured. Pero je bio najstariji. Ugledni nastavak redakcije. I sasvim izluđen Ivaniševićem i Rafterom. Dizao se, nervirao, ispraćao tijelom voleje i dijagonale, vikao. Bio je to šjor Pero na atomski pogon. I uvijek s pravom rečenicom u pravo vrijeme. Za to treba imati brz mozak i britku inteligenciju. Ova mi je ostala zauvijek: on i šjor Marko Grčić, golemi korifej hrvatskog novinarstva i općenito kulture, nekom su redakcijskom prigodom u plenumu razgovarali o seksualnom životu muškaraca u zreloj dobi. Okej, da budemo sasvim jasni, to nisu bila muška preseravanja. To su bile inteligentne, pristojne, verbalne vinjete koje je trebalo zapisivati.
Priča Grčić s onim amplitudama u glasu, od pianissima do fortea, jer Marko je veliki Sinjanin pa ima decibela. Sluša ga Zlatar, glave naslonjene na zid od cigli na poznatom Markovom uredskom kauču kojeg je, kažu, jednom prilikom obeščastio šnaucer Slavena Letice (malo se popišao po smeđoj koži), i zaključi raspravu u kratkoj rečenici: Marko, evo ja imam nagon, a nemam pogon. Kraj.
E, da, kad je Ivanišević podigao onaj wimbledonski lonac Zlatar je brisao oči od suza. Šjor Pero, putujte nam mirno. I gore ima tema za vas…